To Marine! Tim sam pokličom proslavio završni poen Marina Čilića u pobjedi nad Japancem Keijem Nishikorijem u finalu US Opena kojim je slavodobitno označio osvajanje tog teniskog Grand Slama.
Piše: Pejo Gašparević
No, čini se kako je Čilić US Open osvojio još u polufinalu pobjedivši u nezaboravnom meču rezultatom 3:0 najboljeg tenisača svih vremena Švicarca Rogera Federera. Pobjedivši maestralno u finalu i Nishikorija također rezultatom 3:0 Čilić je formalizirao svoj status ovogodišnjeg kralja US Opena. Nishikori uopće nije laka roba, jer on je u polufinalu pobjedio najboljeg aktualnog svjetskog tenisača Srbina Novaka Đokovića. Čilić je u finalu briljirao takvim nezaustavljivim intenzitetom da bi vjerojatno pobjedio i Federera i Đokovića da su kojim slučajem zajedno igrali protiv njega. U životu, naprosto, postoje situacije u kojima si nenadmašan i u kojima ti nitko ništa ne može nauditi. Čilić je najsvježiji primjer. Nije ga slomila ni prošlogodišnja kazna Međunarodnog teniskog saveza (ITF) kojom mu je bilo zabranjeno nastupati na turnirima devet mjeseci zbog navodnog pozitivnog dopinškog nalaza. Međutim, nekoliko mjeseci kasnije, kada se ispostavilo da je to preoštra kazna, Arbitražni sud za sport (CAS) smanjio je Čiliću kaznu na četiri mjeseca te su mu vraćeni bodovi za rang- ljestvicu i novac iz nagradnog fonda koji je zaradio u svibnju i lipnju 2013. godine a koji mu je bio oduzet. Ova kratka priča o Čilićevoj kazni ima dimenziju univerzalnosti jer ona govori o nepravičnom odnosu prema nečijim iskrenim naporima. Takvima okrijepu pruža Biblijska poruka: ono što te ne ubije, to te ojača.
Osvojivši Grand Slam turnir US Open Čilić je dosegao slavu svjetskih razmjera. Gospodnje 2014. godine ne postoji Hrvat koji bi imao veću globalnu važnost od Čilića. On se prometnuo u priču koja je makar za jedan dan zasjenila velike svjetske krize u Ukrajini, Iraku, Siriji ili Bliskom istoku. Ljudi poput Marina Čilića su Božji dar za obnavljanje vjere u bolji dio svijeta koji ne dozvoljava lošijem svijetu totalno gazdovanje našim životima. Čilićev blaženi ljudski karakter, njegova sportska inteligencija i estetika igranja tenisa oblikuju jedinstven užitak gledateljima. Metaforički govoreći, način na koji je Čilić trijumfirano na US Openu pretvara se u ključ koji, makar nakratko, otškrine vrata raja.
Osvajanjem US Opena Čilić je sebi osigurao mjesto u probranom društvu Hrvata iz BiH koji su taj mali i raznim neverama osakaćeni narod uzdigli na svjetsku pozornicu. Hoću reći, Čilić ide rame uz rame sa dvojicom Nobelovaca-Ivom Andrićem i Vladimirom Prelogom. Nije suvišno ponoviti kako je Andrić dobio Nobelovu nagradu za književnost 1961. godine, Prelogu je Nobelova nagrada za kekemiju dodijeljena 1975. godine, a Čilić je svjetski prestižan Grand Slam osvojio 2014. godine. To su tri musketira koja stoje u globalnom izlogu rezerviranog za one koji postižu giganstke uspjehe.
Ne mogu u ovom poniznom razmatranju Čilićevog teniskog podviga zaobići njegovo rodno Međugorje. Dok desetljećima traju prijepori glede Gospinog (ne)ukazanja u tom hercegovačkom mjestu, u vezi Marina Čilića nema nikakvih prijepora-on se ukazao na jednom od četiri najviša teniska brda, to jest Grand Slama. Na tom ga se brdu, zvanom US Open (New York), vidi iz svih dijelova svijeta, a sada će porasti apetiti za njegov juriš i na preostale Grand Slamove: Wimbledon (London), Roland Garros (Pariz) i Australian Open (Melbourne). Umnožavaju se očekivanja da Čilić ostvaruje nove veličastvene pobjede. Razloga za divljenje Čiliću ima u golemim količinama, poput zrnaca pijeska ne daju se prebrojati.
I još nešto. Čilić se na vrhove teniskog Olimpa vinuo pod trenerskom palicom Gorana Ivaniševića koji je u igračkoj karijeri također dostigao takve visine osvojivši 2001. godine Winbledon. Marin Čilić je godinama tražio sebe, slovio je kao veliki ali nepotpuno realizirani talenat. Ivaniševićeva trenerska iskra rasplamsala je Čilićeve uspavane potencijale. Talenat je motor kojim treba znati upravljati.
Pejo Gašparević
09. rujna 2014.