U skromnoj arhivi pronašao sam snimke s nedavnog obilježavanja 30. godišnjice osnutka 104. brigade HVO, te sam ih odlučio objaviti jer ipak i te su fotografije na svoj način svjedočanstvo o događaju. Sve su fotografije snimljene mojim mobitelom. Fotografije ilustriraju kako je osim službene svečanosti u sklopu koje je bilo polaganje vijenaca na spomen obilježja, Svečana akademija i otvaranje Spomen sobe, bilo i onih neslužbenih a tako dragocjenih susreta. Meni je posebice drago bilo druženje s vojnim dužnosnikom Matom Đukić, rođakom Josom Pejić i mojim razrednikom iz Srednje škole Namikom Suljićem.
Prijatelji: vojnik i inovinar iz istog Domlječkog gnjizda
Mato Đukić je moderan vojnik od glave do pete koji ima potrebnu samodisciplinu ali istodobno njeguje i jednu toplu ljudsku srdačnost. To ga čini ugodnim i poželjnim sugovornikom koji se umije adaptirati na obične ljudske razgovore. Drukčije rečeno Mato je ilustracija profesionalnog vojnika zapadnog profila koji posjeduje ležernost, opuštenost i nepretencioznost što je posve suprotno krutosti koju je nametala bivša JNA koja je bila profilirana po komunističko-ruskim standardima.
Svečana akademija na 30. rođendan 104. brigade HVO
Sve što sam rekao za Matu Đukić vrijedi i za rođaka Josu Pejić. Joso je također vojnički profiliran po zapadnim vojnim standardima. Posebice me obradovalo što sam nakon dužeg vremen sreo razrednika iz Srednje škole Namika Suljića koji je bio pripadnik HVO u ratu a i poslije rata je nastavio održavati prijateljske odnose s HVO-om. Namik mi je drag i cijenim ga zato što je bio i ostao je ljudina. Takav je bio i razrednik. Ako baš treba reći evo reći ću - bio sam odličan učenik, neki profesori u šamačkoj srednjoj školi su mi čak davali i kontrolne ispite da umjesto njih ispravljam i ocjenjujem (nikome nisam dao keca) a jednoj struji profesora je smetalo što se kao takav učenik odlikaš nisam htio učlaniti u komunističku partiju. Razrednik Namik je i u "ono" doba bio na mojoj strani i diskretno je branio moje pravo da se ne učlanjujem u crvenu partiju. Dobri ljudi umiju sačuvati korektnost i dobrotu i u nedobrim vremenima. No to je sada prošlost, meni je u sadašnjosti iznimno važno ljudsko prijateljstvo s dobrim čovjekom Namikom.
Svjetljenje tornja jače od mraka
Dok sam boravio u Zavičaju u kasne sate iza ponoći kad se sve smiri pisao sam uratke u Koturića kojima sam zahvalan što mi je to omogućeno zbog signala kojeg imaju za konekciju s internetom. Jedne od tih besanih noći u četiri ujutro, nakon što sam pozavršavao pisanje uradaka napravio sam turneju po Domaljevcu. Bila je to pitoma travanjska noć u kojoj je Domaljevac izgledao nježno. Slikao sam toranj i iz daljine i iz blizine i u oba ta slučaja što se može vidjeti i na priloženim fotografijama, toranj svojom dominantnim svijetljenjem razgrće mrak.
Za Posavinu.org piše: Pejo Gašparević
5.svibnja 2022.