Papa Franjo je posjetom Sarajevu i jezgrovitim porukama obavljao popravku Bosne i Hercegovine. U svojim pripremljenim govorima i sponatinim istupima Sveti Otac je na jednostavan način dubinski ponirao u srž poteškoća s kojima se suočava Bosna i Hercegovina.
U obilju Papinih poruka odaslanih za boravka u Sarajevu na poseban način znakovit je bio njegov govor prilikom susreta članovima Predsjedništva BiH: Mladenom Ivanićem, Bakirom Izetbegović i Draganom Čovićem. U ovom analitičkom uratku usredotočit ću se na taj govor pošto je u njemu poglavar Katoličke crkve skicirao geopolitičku važnost Bosne i Hercegovine i potrebu uspostave nacionalne i vjerske ravnopravnosti u njoj. Udjelivši Sarajevu naziv „europski Jeruzalem“ papa Franjo je naglasio kako Sarajevo, baš kao Bosna i Hercegovina „ima posebno značenje za Europu i čitav svijet“.
Uzdizanjem BiH na tron svjetske važnosti papa Franjo je, zapravo, oponirao svim onim međunarodnim centrima moći koji, nakon potpisivanaj Daytonskog sporazuma, već dva desetljeća iz godine u godinu potiskuju BiH na margine svojih preokupacija.
„U ovoj Zemlji (BiH), mir i sloga među Hrvatima, Srbima, Bošnjacima te poticaji kojima se u posljednje vrijeme njeguje taj sklad, kao i srdačnii bratski odnosi između muslimana, židova i kršćana imaju važnost koja je daleko izvan granica Bosne i Bercegovine“, naglasio je papa Franjo u govoru u Predsjedništvu BiH.
Ovom rečenicom papa Franjo konkretno govori o odnosim Hrvata, Srba i Bošnjaka, to jest muslimana, židova i kršćana, nazivajući konstitivne nacionalne i vjerske sastavnice Bosne i Hercegovine njihovim pravim imenom. Treba primjetiti kako papa Franjo ne govori ni o kakvim „bosancima“ i zaobilazi taj zamagljeni pojam koji prikriva suštinu problema u BiH i na mala vrata pokušava instalirati unitaristički ustroj Bosne i Hercegovine. Zauzimajući se za unaprijeđenje odnosa između Hrvata, Srba i Bošnjaka, odnosno muslimana, židova i kršćana papa Franjo uspostavlja pojmovnu disciplinu kojom se stvari nazvaju pravim imenom i ne navlači se na njih maska „bosanstva“ koja prikriva nacionalno-vjersku slojevitost Bosne i Hercegovine. Odnosi između Hrvata, Srba i Bošnjaka, to jest, muslimana, židova i krščana, po tumačenju pape Franje „imaju važnost koja je daleko izvan granica BiH“.
Drukčije rečeno, konsolidiranje međunacionalnih i međuvjerskih odnosa u Bosni i Hercegovini ima geopolitičku svrhu koja se ne tiče samo Bosne i Hercegovine i ne mogu se ti odnosi zamazivati „bosanstvom“. Ovakvim pristupom papa Franjo, praćen golemim zanimanjem domaćih i stranih medija, dodatno je afirmirao svoje stajalište kojim se zagovara očuvanje nacionalnog i vjerskog identiteta u izgradnji međunacionalnih i međuvjerskih mostova suradnje i uvažavanja. Takva težnja ima se smatrati poštenijom i korektnijom od pokušaja nametanja hibridnog „bosanstva“ kojim se bježi od stvarnosti a time i udaljava Bosnu i Harcegovinu od njene temeljne ideje da je ona država tri konstitutivna naroda. Zapravo „bosanstvom“, kao nadnacionalnim pojmom, kradu se perpeketive Bosne i Hercegovine. Bosanstvo u izvornom smislu znači zavičajno-zemljopisni amblem i ne treba ga prljati dodatnim značenjima.
Pozivajući na očuvanje temeljnih ljudskih prava i usposatvu prevednijeg društva u BiH papa Franjo je rekao sljedeće: „Da bi se ovo ispunilo, prijeko je potrebno stvaranje jednakosti svih građana pred zakonom, posebno u njegovoj provedbi, bez obzira na njihovu etničku, vjersku ili geografsku pripadnost: tako da će se svi, bez razlike, u potpunosti osjećati dionicima javnoga života i, uživajući ista prava, moći će aktivno dati svoj posebni doprinos općem dobru“.
U dubinskim slojevima ove poruke pape Franje lociran je, čini se, ključni problem Bosne i Hercegovine, a to je nacionalna neravnopravnost. U ovom Papinom izričaju treba se usredotočiti na njegov poziv kako je „prijeko potrebno“ stvaranje jednakosti svih, a to znači, odmah, bez odlaganja. Produžavanje trajanja nacionalne neravnopravnosti značilo bi nastavak agonije Bosne i Hercegovine. Nacioalna neravnopravnost prakticirana je nametanjem Željka Komšića za člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda u dva mandata mimo većinske glasačke volje Hrvata.
Gaženje ravnopravnosti Hrvata razbuktalo se za vrijeme platformaške vlasti iz koje su eliminirani oni za koje su se Hravti većinom opredjelili na biralištima a instalirani su oni koji nisu imali glasačku većinsku poptoru Hrvata. Poništavanje ravnopravnosti Hrvata demonostrirano je i izborom Emila Vlajkija za dopredsjednika Republike Srpske iz reda hrvatskog naroda ali većinom srpskim glasovima. Čini se kako Papin poziv na „prijeko potrebno stvaranje jednakosti svih“ aludira na nedopustivost obespravljivanja jednog od konstititutivnih naroda u BiH.
Pošto su Hrvati u BiH većinom katolici, krađa ravnopravnosti Hrvatskog naroda je posljedično tomu i potkopavanje perpektiva katoličasntva u BiH. Promatranje kroz takvu optiku navodi na neporeciv zaključak kako su svi oni, od domaćih do međunarodnih moćnika, koji su se angažirali u projektima komšić, vlajki ili platformaška vlast, zapravo sudjelovali u produciranju kontroliranog kaosa u kojem stradava katolička supstanca u BiH. Žalosti činjenica kako su se u tu mrežu dali uvući stranke koje se tradicionalno žele predstaviti hrvatskim, te dužnosnici i njihovi sufleri koji su pristajući na takvu igru pokazali vlastite političke profile malog formata. No, sada se čini kako su i jedni i drugi sami sebi zapečatili političke sudbine.
Pažljivijim iščitavanjem Papine poruke primjećuje se da on poziva na jednakost svih bez obzira i na, kako je između ostalog naveo, „geografsku pripadnost“.
U takvom Papinom pozivu može se prepoznati hendikep u čijem oblikovanju sudjelju i sami Hrvati ne tretirajući jednakost svih bez obzira na „geografsku pripadnost“ u BiH. Hrvatstvo a time i katoličanstvo je najdrastičnije ranjeno u sjevernim područjima BiH, odnosno u Posavini i regiji Banje Luke. To je područje raspolućeno međuentitetskom crtom, ali tijekom posjete BiH papa Franjo nije spominjao entitete što može značiti i odupiranje enitetskim okovima koji priječe povratak Hravata-katolika na banjalučko-posavske prostore. Javna je tajna da među Hrvatima Posavine i banjalučkog područja postoji žar za ambicioznijom i iskrenijom hrvatskom politikom prema tim prostorima koja bi proizvodila demografski oporavak.
Sarajevske poruke pape Franje pažljivo su diplomatski iznijansirane. One se zabadaju u um slušatelja i svojom suptilnošću pokreću razmišljanja na dubinskim razinama. Papa Franjo je sadržajem svojih nastupa Sarajevu i načinom kako su oni prezentirani potvrdio staru istinu kako Vatikan ima jednu od najmetodičnijih diplomacija na svijetu. Tu metodičnost papa Franjo oplemenjuje vlastitom spontanošću i južnameričkom lepršavošću. Papa Franjo nije hladnokrvni intelektualac koji robuje akademskim standardima i knjiškim znanjima koja sigurno posjeduje u golemim količinama. Čini se kako je njegovo najdraže "štivo" Čovjek kao Božje stvorenje. Papa Franjo je hodajuće evanđelje.
Pejo Gašparević
7.06.2015.
{jathumbnail off}