Poruke pape Benedikta XVI. za njegova posjeta Hrvatskoj, te sadržaj govora dobrodošlice Svetomu Ocu hrvatskog predsjednika Ive Josipovića, mogli bi ostavit dubokog traga ne samo u Hrvatskoj, nego i zemljama regije i europskog kontinenta u cjelini.
Takva ocjena ne trpi prigovor da je pretencizna, nego svoje uporište pronalazi u mnoštvu izgovorenih rečenica pape Benedekta XVI i njegovog domaćina Josipovića. Radi ilustracije dovoljno je usredotočiti se na neke od njih.
Ključnom se čini Papino zazivanje savjesti pri čemu on ističe kako je savjest „glavni čimbenik kulturne suradnje i promicanja općeg dobra“. „Tema savjesti je transverzalna glede raznih područja u kojima djeluje i temelj je za slobodno i pravedno društvo, kako na nacionalnoj, tako i nadnacionalnoj razini“. Ova definicija savjesti, koju je Sveti Otac izrekao u zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu (HNK) pred elitom hrvatskog javnog i kulturnog života, ima potencijale univerzalnog i može ju se primjeniti u bilo kojem dijelu svijeta.
Usmjerili li se ova Papina poruka na prilike u Bosni i Hercegovini, vidjet će se da ona dubinski pogađa i u srž aktualnih problema. Ako je savjest „temelj za slobodno i pravedno društvo“, onda aktualna zbivanja u BiH pružaju informacije da se postupa nesavjesno jer se gazi glasačka volja hrvatskog naroda, a to onda znači da se ne udaraju temelji slobodnog i pravednog društva.
Formiranje vlasti u BiH bez dva HDZ-a, dakle mimo glasačke volje Hrvata, znači da oni koji sudjeluju u tomu stvaraju okvir za neslobodno i nepravedno društvo i ne mogu imati čistu savjest. Ako je savjesno postupanje, kako bi rekao Papa, „glavni čimbenik kulturne suradnje i promicanja općeg dobra“, onda oni koji se ponašaju nesavjesno - ne doprinose kulturnoj suradnji niti promiču opće dobro. U konačnici perspketive slobodnog i pravednog društva u BiH gazi i nesavjesna međunarodna zajednica jer ravnodušno promatra političko ubijanje jednog naroda (hrvatskog) kojem se oduzima pravo da izabere svoje predstavnike u tijela vlasti, dok se istodobno srpskom i bošnjačkom narodu takvo pravo ne dovodi u pitanje.
Papina poruka da „religija nije neka zasebna stvarnost u odnosu na društvo, nego je njegova prirodna sastavnica“, također odzvanja iznimnom sugestivnošću. U dubinskim razinama ova Papina poruka se ne miri s onim zapadnoeuropskim liberalnim stremljenjima koji bi religiju protjerali iz društva, ali se suprostavlja i derivatima komunističkih mentaliteta u istočnoeuropskim zemljama koji u religiji vide protivnika društva.
I jedne i druge treba preobraziti i programirati ih da religiju uvažavaju kao partnera a ne neprijatelja društva. Čini se kako je upravo u partnerski odnos religije i društva investirao hrvatski predsjednik Josipović svojim govorom dobrodošlice papi Benediktu XVI. Josipović je odao priznanje Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj što je u 20 stoljeću „posebno u razdoblju revolucionarnog jednoumlja, odigrala važnu ulogu u očuvanju hrvatskog nacionalnog bića i domoljublja“. Nije teško prepoznati da odrednica „razdoblje revolucionarnog jednoumlja“, zapravo cilja na komunističko razdoblje.
Ne ustručavajući se afirmirati religiju, Josipović ide i korak dalje te posve otvoreno kaže: „Ujedinjena Europa je u osnovi kršćanski projekt“. Upadljivo je, kako on nije rekao da je ujedinjena Europa socijaldemokratski ili liberalni projekt nego je u temelje Europe smjestio – kršćanstvo.
Nezaobilaznim se čini i sljedeće Josipovićevo razmišljanje: „I makar ja sam nisam vjernik, u dubini svojih uvjerenja dijelim s vjernicima iste vrijednosti. Stoga sam u temelje svoje unutarnje politike postavio pravdu i pravednost, a u temelje svoje međunarodne politike i oprost i pomirenje među ljudima i narodima. Vaša Svetosti, u Vama, u Sv. Stolici, u Crkvi Katoličkoj i kršćanima u Hrvatskoj i susjednim zemljama našao sam sudionike te politike. Spremne sudionike oprosta i pomirenja našao sam i u drugim religijama s kojima se u Hrvatskoj i u susjedstvu dodirujemo, posebno s pravoslavljem i islamom“.
Ovakav Josipovićev govor odjekuje kao javna ispovijed, ali i kao humanističko opredjeljenje. Ovaj istup opskrbljen je zagovaranjem ekumenizma između katolika i pravoslavaca, ali istodobno i promicanjem dijaloga između kršćana i sljedbenika islama. Naš dio Europe je gladan takvih tendencija.
No, vratimo se još jednoj dijagnozi pape Benedikta XVI. On je u zrakoplovu, putujući u Hrvatsku, novinarima rekao kako je kardinal Alojzije Stepinac bio veliki kršćanin i humanista kojem je sudbina namjenila živjeti u dvijema suprostavljenim antihumanističkim diktaturama: “prvo u ustaškom režimu koji je tobože ostvarivao san autonomije i samostalnosti“, a zatim je bila „suprotna diktatura komunizma, gdje se opet borio za vjeru i nazočnost Božju“.
Ovo promišljanje Svetoga Oca je od iznimne važnosti, posebice za Hrvate, i ono može imati učinak provjetravanja od nataloženih povijesnih prašina – i zabluda. I ustaštvo i komunizam su proizvodili masovni udes.
Preuzeto s dnevnik.ba, piše: Pejo Gašparević