23
Thu, Jan

Pejo Gašparević
Typography

za posavinu pise pejoJe li na pomolu prvi svjetski demografski rat?  To pitanje isplivava na površinu akualne migrantske krize koja iz dana u dan sve snažnije zapljuskuje europski kontinent.  Cjelokupna europska politička i medijska javnost mobilizirala se zbog izbjeglica iz Afrike i sa Bliskog istoka koji se trenutačno broje u stotinama tisuća.

Piše: Pejo Gašparević

No, to bi mogao biti mačji kašalj ostvare li se najave da bi već sljedeće godine mogla uslijediti invazija migranata na Europu u višemilijunskim brojkama. A oni  upućeniji diskretnim tonom  upozoravaju kako ulazimo u dugogodišnje razdoblje u kojem će se Europa pretvoriti u eldorado za migrante koji će se brojati u desecima milijuna. Nedvojbeno je kako je dio izbjeglica,  koji bježe od ratnog kaosa u Africi i na Bliskom istoku, prvenstveno humanitarno pitanje na koje Europa treba odgovoriti plemenitošću i pomaganjem takvim nesretnicima. No, omasovljavanje  migranata  iz arapskog svijeta koji se kreću ili se pripremaju za odlazak u Europu pruža informaciju kako je vrag odnio šalu.

Drukčije rečeno masovna migracija Arapa u Europu prerasta u globalni politički problem, jer to mijenja  demografsku strukturu Europe a samim time i civilizacijski ambijent našeg kontinenta koji u svojim dubinskim povijesnim  razinama oslonac pronalazi pretežito u kršćanstvu. Promatrajući kroz takvu optiku  gomilanje  migrantskog  pohoda  na Europu, čije posljedice bi mogle biti njeno prepariranje u nešto što ona u svojim temeljima nije, onda se  aktualna migrantska drama može smatrati začetkom prvog svjetskog demografskog rata. Ratovi se ne događaju, njih se projicira i u njih se ugrađuju ciljevi. Pokretači ratova, to jest agresori kroz povijest su se uvijek željeli dokopati plijena, nečega što pripada drugomu. Programeri demografskog rata, najprije  postupnom a zatim sve masovnijom navigacijom migranata u smjeru Europe zapravo na mekan način  pokoravaju Europu.  Planeri demografskog udara na Europu, čini se, primijetili  su odsutnost   europske strategije koja bi brinula o sudbini vlastitog kontinenta.  Drukčije rečeno,  imunitet Europe  je, barem za sada, neotporan pred naletom seobe naroda što arhitektima  premještanja naroda  s jednog na drugi kontinent olakšava provedbu njihovih zamisli.

U  posljednjih nekoliko stoljeća Europa je najveću ranjivost pokazivala suočavajući se sa antikršćanskim projektima. Francuska revolucija krajem 18. stoljeća je imala ambiciju iskorijeniti kršćanstvo, zabraniti vjerske obrede paleći  vjerske knjige i pretvarajući crkve u krčme i skladišta. Na valovima Francuske revolucije iznjedren je politički liberalizam koji je poprijeko gleda  na kršćanstvo nastojeći što je moguće više ukrotiti  njegovu snagu. Fašizam, nacizam i komunizam, koji su harali u 20 stoljeću,  također su dali golem doprinos dekršćanizaciji Europe. Benito  Musolini, vođa talijanskog fašizma,  autor je ostrašćenih antikatoličkih  pamfleta i nije štedio napore u razvlašćivanju crkve. Hitler je pak, u svojem pohodu  osvajanja  svijeta, imao plan  uništiti kršćanstvo. Komunizam je na poseban ideološki i obavještajno egzekutorski  način bio izvođač radova u pokušaju  uklanjanja  kršćanstva s karte svijeta.

 Ni Francuska revolucija, ni fašizam, ni nacizam, ni komunizam   nisu uspjeli u svojim nakanama poraziti kršćanstvo ali svi ti projekti  u posljednjih nešto više od dva stoljeća jesu duhovno oskrnavili Europu.  Sadašnja Europa jeste financijski bogata ali je duhovno siromašna.  Nesnalaženje u suočavanju s migranstkim nadiranjima  vidljiv je znak nedostatka duhovog samopouzdanja političke  Europe.  Antikršćanske rane koje je na tkivu Europe ostavila Francuska revolucija, fašizam, nacizam i komunizam nisu zacijeljene, te stoga Europa funkcionira kao bankarsko-gospodarski div  ali  duhovni patuljak.  Čini su  kako su upravo u toj gospodarskoj snazi ali duhovnoj hendikepiranosti  korijeni pretvaranja Europe u metu kreatora demografskog prekomponiranja Europe. Pojednostavljeno rečeno do velikog plijena  pokušava se doći  demografskim osvajanjem bez uporabe oružane sile.
 
Razduhovljenost Europe, kao njezin golem nedostatak, čini se otvara oči i onima najmoćnijima. Njemačka kancelarka i trenutačno najutjecajnija  žena  na planeti Angela Merkel je nedavnom porukom kako rasprava o islamu i europskom identitetu „može nas voditi ponovnom upoznavanju naših kršćanskih korijena“, čini se, pogodila „u sridu“. Valja podsjetiti kako je kancelarka Merkel pri tomu dometnula  sljedeće: „Voljela bih vidjeti više ljudi u Europi koji će hrabro reći   'ja sam kršćanin' i imati odvažnosti ući u dijalog“. Ove njene riječi  odzvanjaju programatski kako se treba nositi sa migrantskom ofenzivom na Europu- biti kršćanin i ići u dijalog.

Naše doba poziva na pažljivo čitanje engleskog književnika i novinara Gilberta Keitha Chestertona (1874.-1936) koji je na iznimno pronicljiv način analizirao važnost i ljepotu kršćanstva, ali i upozoravao na negativnosti koje ga prate.  Zahvaljujući vrijednim ljudima iz splitske nakladničke kuće Verbum,  postao sam vlasnik dviju kapitalnih Chestertonovih knjiga: „Vječni čovjek“ i „Pravovjerje“ kojima se nerijetko vraćam kako bih upotpunio svoje shvaćanje ovovremenskih zamršenosti. Chesterton , između ostalog kaže:“Dok sam čitao i proučavao sve nekršćanske i antikršćanske prikaze o vjeri, od Huxleya do Bradlangha, u mojem je umu, postupno ali slikovito, rastao strašan dojam kako kršćanstvo mora da je nešto najizuzetnije“.
Oštroumni Chesterton naglašava i ovo: „Najmanje pet puta,  dakle s arijevcima, albingenzima, humanističkim skepticima, nakon Voltaira i Darwina, vjera je naizgled posve propala. Ali u svakom od tih slučajeva propalo je nešto drugo“.

Evo još jednog Chestertonova promišljanja: „Za kršćanstvo je sav problem u tome što je čovjek koji je ovisan o obilju u ovom životu – korumpiran čovjek, duhovno korumpiran, politički korumpiran, financijski korumpiran“.
Ovdje ću se zaustaviti citirati  Chestertona čije rečenice pršte sugestivnošću i mudrošću jer želim dati poticaja potencijalnim čitateljima da se u većem obimu izlože njegovom štivu no što to  pružaju mogućnosti  jednog novinarsko-analitičkog uratka. Usuđujem se još nešto došapnuti;Chesterton je utjecao na velike kršćanske autore C.S.Lewisa,  J.R.R. Tolkiena, Aleksandra Solženjicina, ali i na one koji su bili udaljeni od kršćanstva, primjerice Ernesta Hemigwaya ili Gandhija.

Chesterton unaprjeđuje spoznaje za kojima gladuje naše doba. On  pospješuje duhovnu stabilnost.

Pejo Gašparević
16. rujna 2015.