Poplave koje su se sručile na Bosnu i Hercegovinu, Hrvatsku i Srbiju postale su tvornice za popravljanje ljudi. Takva se dijagnoza ne treba smatrati presmjelom. Ratovi i uopće povijest ovih prostora producirali su sumnjičavost između ljudi s nacionalnom, vjerskom, ideološkom, ili u najnovije vrijeme stranačkom pozadinom.
Piše Pejo Gašparević
Poplave koje su se sručile na Bosnu i Hercegovinu, Hrvatsku i Srbiju postale su tvornice za popravljanje ljudi. Takva se dijagnoza ne treba smatrati presmjelom. Ratovi i uopće povijest ovih prostora producirali su sumnjičavost između ljudi s nacionalnom, vjerskom, ideološkom, ili u najnovije vrijeme stranačkom pozadinom.
To se međuljudsko zaziranje, ovisno o okolnostima, katkad smanjivalo, a katkad uvećavalo. No, tek velike kataklizme imaju potencijal praktičnog uklanjanja međuljudske nesnošljivosti.
Nobelovac Ivo Andrić bi rekao: „Ništa ljude ne vezuje tako kao zajednička i sretno preživjela nesreća“.
Čini se kako upravo agresija vodene nemani zbližava ljude munjevitije nego bilo koja politika. Aktualne poplave s jedne strane razaruju materijalna dobra što su ih ljudi mukotrpno stvarali, ali istodobno na poseban način obnavljaju energiju međuljudskog pomaganja.
Obnoviteljska uloga namjenjena je i Potopu o kojem izvješćuje Biblija. U Knjizi postanka se navodi sljedeće: „I kad Bog vidje kako je zemlja veoma pokvarena, jer je sve čovječanstvo u svom djelovanju bilo pošlo po zlu, reče Bog Noi."Odlučio sam da dođe kraj svim živim stvorenjima, jer je zemlja puna zločina što ih čine“. Kako se navodi u Bibliji „samo Noa nađe u očima Gospodnjim milost“, te mu Gospodin naredi da sagradi korablju, kojoj prije potopa Gospodin zatvori vrata. „Nato se izli potop na zemlju četrdeset dana. Voda naraste i diže korablju tako da je plovila nad zemljom. Sve više nabuja voda i diže se visoko nad zemlju. A korablja je plovila na vodi. Do tako silne visine nabuja voda na zemlji, da su bila pokrivena sva visoka brda pod cijelim nebom“, slikovito se, između ostalog, navodi u izvješću Knjige postanka.
Drama Biblijskog potopa završava spasenjem Noine korablje, te Bog sklapa savez i blagoslivlje Nou.
„I blagoslovi Bog Nou, i njegove sinove i reče im: "Rađajte se i množite se i napunite zemlju“, stoji u Knjizi postanka.
Govoreći u prenesenom značenju, Biblijska Noina korablja su u aktualnom potopu, kojem svjedočimo, zapravo svi oni koje je zahvatila vodena stihija. Kao što je nakon preživljavanja Biblijskog Noe i njegovih sinova nastupilo jedno novo rađanje, tako i u ovovremenom potopu vidimo rađanje nove međuljudske solidarnosti koja kao da je bila zahrđala. Na rušilačke nalete vodene aždaje odgovoreno je mlazevima suosjećanja koji su šiknuli iz ljudskih srca.
Napravimo kratku inventuru defincija čovjeka nastalih u radionicama oštroumnih mislilaca.
Aristotel je govorio da je čovjek „po prirodi politička životinja“, a Tin Ujević je zborio: „Ljudi su spremni da se obračunavaju sa drugim ljudima, ali ne i sa problemima“.
„Kad bi svi ljudi znali što jedni o drugima govore, na svjetu ne bi bilo ni četvorice prijatelja“, isticao je Blaise Pascal, dok je August Šenoa smatrao sljedeće: „Ljudi su gori nego životinje. Pas koga hraniš, čuva te, čovje koga pomažeš ubija te“.
Dostojevski kaže: „ Većinom su ljudi, čak i zlikovci, mnogo bezazleniji i prostodušniji nego što se uopće o njima misli“.
Nikola Tesla je, pak, govorio: „Čovjek je rođen da radi, trpi i bori se-tko tako ne čini, mora propasti“, a Lav Tolstoj je poručivao kako „ništa ne pomaže zbližavanju ljudi kao jednostavnost“.
Kataklizme, kao što su poplave, potresi, oluje opovrgavaju ili potvrđuju već postojeće definicije čovjeka, ali istodobno daju poticaja i za nova razmatranja o ljudskj naravi. Čovjek je bio i ostat će misterij.
Ovo je bilo ponizno razmišljanje o ljudima i njihovim ćudima, a ne o državama i politikama. Čuda čovječnosti znaju biti veća od političke (ne)moći. Odajmo počast obnavljanju svake ljudske dobrote.
Za Posavinu.org piše Pejo Gašparević
18.05.2014.
{jathumbnail off}