Povlačenje vode iz poplavljenih područja Bosanske Posavine najveći je mogući blagdan za žitelje tog pitomog ravničarskog prostora. Završava se dvotjedna vodena opsada Posavine, ali time ne prestaju muke unesrećenog pučanstva.
Piše: Pejo Gašparević
Vodena je neman poharala imanja, kuće, usjeve, stoku. Najčešće se od Posavaca/ljaka mogu čuti sljedeći komentari:"Voda mi je sve uništila", "Uh, bilo je teško". Te kratke rečenice poplavom pogođenih Posavaca/ljaka na poseban način govore sve. Nije tim ljudima do dugih govorancija, njihova priča je zapravo svjedočanstvo o groznoj havariji koju su preživjeli. U takvim svjedočenjima i sa malo riječi puno se kaže.
Poplave znaju biti nemilosrdnije od rata. U ratu opasnosti nadiru u epizodama-kada prođe pucnjava i granatiranje nastupa kakav takav predah. Poplava ne daje predaha ni sekunde, ona 24 sata na dan mrcvari pučanstvo.
Zastrašujuća poplava koja se sručila na zavičajnu Posavinu daje povoda za promišljanje - što je to život na vodi? Kaže se da na vodi žive oni koji plove brodovima preko beskrajnih oceanskih i morskih pučina ili lađare rijekama. Ta tvrdnja je na mnogo načina točna ali istodobno u njoj postoji i netočnost. Brodovi i lađe imaju hranu, piće restorane, toalete, električnu struju, mobitele; oni koji plove njima ponajprije su putnici ali ne i žitelji na vodi u pravom smislu te riječi. Neka se ne uvrijede pomorci, ali prave žitelje na vodi moglo se sresti za vrijeme dvotjene poplave u Posavini. Njihove je domove okupirala voda, oni su ostali bez hrane, struje, vode, bez telefonskih veza i mogućnosti punjenja mobitela. Njihov život na vodi sveo se na opskrbu čamcima.
Gdje god se okreneš voda je okolo, ne možeš joj ništa a moraš živjeti i trpjeti. Drugog izbora nemaš. Živjeti tako na vodi znači stjecati iskustva koja su neusporediva sa iskustvima bilo kakvih drugih prirodnih katastrofa. Potres svoj "posao" odradi u nekoliko sekundi, prodrma utrobu zemlje i poruši građevine- tko ima sreće preživi.
Požari su u stanju munjevitom brzinom spaliti prirodni okoliš i ljude. No, plavna voda ubija zgrade i ljude, ali ih istodobno ostavlja u životu. Nastamba "život na vodi" je, zapravo, logor koji, metaforički rečeno, ubija ali ne usmrćuje. U logoru "život na vodi" okolnosti oblikuje voda. Ona razvaljuje obrambene nasipe, te poput moćne vojske na frontu osvaja prostor i tjera u progon stanovništvo. Poplava je, zapravo, imperator koji nadire bez najave osvajačkog pohoda. U toj patnji, koju stvara poplava, isplivava u umovima ugroženih ljudi i posebna vrsta prkosa koji se može izraziti sljedećim riječima:"Evo, potapaj moje imanje, kuću, ali nećeš mene potopiti, ja sam iznad tebe i ne pristajem da bude obrnuto". Drukčije kazano, snaga čovjekovog otpora nevolji jača je od siline kataklizme.
Poteškoće poplavljenih područja ne trpe konfornu raspravu niti slatkoriječiva obećanja, problemi su toliko teški da zahtijevaju žurnu intervenciju onoga što se smatra državom. Akcija mora biti konkretna a rezultati vidljivi. Nužno je sadašnji trenutak smatrati presudnim za pomaganje poplavljenom području, kako se ono ne bi pretvoprilo u, nedaj Bože, žarište bolešćina i zaraze. Pomaganje poplavljenom području je mjera odnosa države, društva, ali i međunarodne zajednice prema čovječnosti. Eventualno zapostavljanje poplavom opustošenog posavskog područja bio bi "istočni grijeh" svih onih koji svojim odlukama mogu pridonijeti saniranju tog prostora.
Poplava je u Posavini paralizirala život ali ga nije zaustavila. Biblijski rečeno: "ono što te ne ubije, to te ojača".
Ovim uratkom nisam želio spominjati svoj skromni angažman u lobiranju za pomaganje zavičajnoj Posavini u najkritičnijim trenucima poplave.
Ovim uratkom izručujem svoje osjećaje privrženosti zavičaju i svim meni dragim ljudima koji su pretrpjeli nalet vodene aždaje . Nesalomljiva privrženost je istodobno i otkucaj mojeg srca.
Za Posavinu piše Pejo Gašparević
05. lipnja 2014.
Reprizirano 18.05.2015.