Postoje u životu situacije koje trajno opečate čovjeka. Takvi pečati su kao sjene, prate svaki naš pokret. Prošla je točno godina dana od poplave, koja je, priznajem to, mene opečatila upravo na takav način. Ta poplava zabola se u moju svijest i neda se iščupati iz nje. Prošlogodišnja poplava nastanila se u mojem umu i svako malo izlijeva mi se pred oči. U meni grmi unutarnji glas i uzvikuje:”Ne smije se prepustiti zaboravu potop koji je nanio tolike patnje ljudima!”
Piše: Pejo Gašparević
18. 05. 2015.
Poštovani čitatelji/ce, po prvi puta u svoj 28-godišnjoj novinarskoj karijeri odlučio sam reprizirati uratke. Ova dva uratka nastala su u vrijeme prošlogodišnje vodene nemani a njihovom reprizom želim dati svoj skromni doprinos podsjećanju na tu tragediju koja se sručila i na moj dragi posavski zavičaj. Repriziranje ovih uradaka znak je mojeg protivljenja svima onima koji iz raznoraznih razloga nastoje marginalizirati strahote prošlogodišnje poplave. Zbog ljudi koji su pretrpjeli tu vodenu kataklizmu nebrojeno puta treba vrisnuti: “Tko zanemaruje patnje izazavne poplavom, taj je bezdušan”.
Poplava – tvornica za popravljanje ljudi
Piše: Pejo Gašparević
Objavljeno: 19 Svibanj 2014
Poplave koje su se sručile na Bosnu i Hercegovinu, Hrvatsku i Srbiju postale su tvornice za popravljanje ljudi. Takva se dijagnoza ne treba smatrati presmjelom. Ratovi i uopće povijest ovih prostora producirali su sumnjičavost između ljudi s nacionalnom, vjerskom, ideološkom, ili u najnovije vrijeme stranačkom pozadinom.
Piše: Pejo Gašparević
To se međuljudsko zaziranje, ovisno o okolnostima, katkad smanjivalo, a katkad uvećavalo. No, tek velike kataklizme imaju potencijal praktičnog uklanjanja međuljudske nesnošljivosti.
Nobelovac Ivo Andrić bi rekao: „Ništa ljude ne vezuje tako kao zajednička i sretno preživjela nesreća“.
Čini se kako upravo agresija vodene nemani zbližava ljude munjevitije nego bilo koja politika. Aktualne poplave s jedne strane razaruju materijalna dobra što su ih ljudi mukotrpno stvarali, ali istodobno na poseban način obnavljaju energiju međuljudskog pomaganja.
Obnoviteljska uloga namjenjena je i Potopu o kojem izvješćuje Biblija. U Knjizi postanka se navodi sljedeće: „I kad Bog vidje kako je zemlja veoma pokvarena, jer je sve čovječanstvo u svom djelovanju bilo pošlo po zlu, reče Bog Noi."Odlučio sam da dođe kraj svim živim stvorenjima, jer je zemlja puna zločina što ih čine“. Kako se navodi u Bibliji „samo Noa nađe u očima Gospodnjim milost“, te mu Gospodin naredi da sagradi korablju, kojoj prije potopa Gospodin zatvori vrata. „Nato se izli potop na zemlju četrdeset dana. Voda naraste i diže korablju tako da je plovila nad zemljom. Sve više nabuja voda i diže se visoko nad zemlju. A korablja je plovila na vodi. Do tako silne visine nabuja voda na zemlji, da su bila pokrivena sva visoka brda pod cijelim nebom“, slikovito se, između ostalog, navodi u izvješću Knjige postanka.
Drama Biblijskog potopa završava spasenjem Noine korablje, te Bog sklapa savez i blagoslivlje Nou.
„I blagoslovi Bog Nou, i njegove sinove i reče im: "Rađajte se i množite se i napunite zemlju“, stoji u Knjizi postanka.
Govoreći u prenesenom značenju, Biblijska Noina korablja su u aktualnom potopu, kojem svjedočimo, zapravo svi oni koje je zahvatila vodena stihija. Kao što je nakon preživljavanja Biblijskog Noe i njegovih sinova nastupilo jedno novo rađanje, tako i u ovovremenom potopu vidimo rađanje nove međuljudske solidarnosti koja kao da je bila zahrđala. Na rušilačke nalete vodene aždaje odgovoreno je mlazevima suosjećanja koji su šiknuli iz ljudskih srca.
Napravimo kratku inventuru defincija čovjeka nastalih u radionicama oštroumnih mislilaca.
Aristotel je govorio da je čovjek „po prirodi politička životinja“, a Tin Ujević je zborio: „Ljudi su spremni da se obračunavaju sa drugim ljudima, ali ne i sa problemima“.
„Kad bi svi ljudi znali što jedni o drugima govore, na svjetu ne bi bilo ni četvorice prijatelja“, isticao je Blaise Pascal, dok je August Šenoa smatrao sljedeće: „Ljudi su gori nego životinje. Pas koga hraniš, čuva te, čovje koga pomažeš ubija te“.
Dostojevski kaže: „ Većinom su ljudi, čak i zlikovci, mnogo bezazleniji i prostodušniji nego što se uopće o njima misli“.
Nikola Tesla je, pak, govorio: „Čovjek je rođen da radi, trpi i bori se-tko tako ne čini, mora propasti“, a Lav Tolstoj je poručivao kako „ništa ne pomaže zbližavanju ljudi kao jednostavnost“.
Kataklizme, kao što su poplave, potresi, oluje opovrgavaju ili potvrđuju već postojeće definicije čovjeka, ali istodobno daju poticaja i za nova razmatranja o ljudskj naravi. Čovjek je bio i ostat će misterij.
Ovo je bilo ponizno razmišljanje o ljudima i njihovim ćudima, a ne o državama i politikama. Čuda čovječnosti znaju biti veća od političke (ne)moći. Odajmo počast obnavljanju svake ljudske dobrote.
Posavska poplava: logor zvani "život na vodi"
Piše: Pejo Gašparević
Objavljeno: 05 Lipanj 2014
Povlačenje vode iz poplavljenih područja Bosanske Posavine najveći je mogući blagdan za žitelje tog pitomog ravničarskog prostora. Završava se dvotjedna vodena opsada Posavine, ali time ne prestaju muke unesrećenog pučanstva.
Piše: Pejo Gašparević
Vodena je neman poharala imanja, kuće, usjeve, stoku. Najčešće se od Posavaca/ljaka mogu čuti sljedeći komentari:"Voda mi je sve uništila", "Uh, bilo je teško". Te kratke rečenice poplavom pogođenih Posavaca/ljaka na poseban način govore sve. Nije tim ljudima do dugih govorancija, njihova priča je zapravo svjedočanstvo o groznoj havariji koju su preživjeli. U takvim svjedočenjima i sa malo riječi puno se kaže.
Poplave znaju biti nemilosrdnije od rata. U ratu opasnosti nadiru u epizodama-kada prođe pucnjava i granatiranje nastupa kakav takav predah. Poplava ne daje predaha ni sekunde, ona 24 sata na dan mrcvari pučanstvo.
Zastrašujuća poplava koja se sručila na zavičajnu Posavinu daje povoda za promišljanje - što je to život na vodi? Kaže se da na vodi žive oni koji plove brodovima preko beskrajnih oceanskih i morskih pučina ili lađare rijekama. Ta tvrdnja je na mnogo načina točna ali istodobno u njoj postoji i netočnost. Brodovi i lađe imaju hranu, piće restorane, toalete, električnu struju, mobitele; oni koji plove njima ponajprije su putnici ali ne i žitelji na vodi u pravom smislu te riječi. Neka se ne uvrijede pomorci, ali prave žitelje na vodi moglo se sresti za vrijeme dvotjene poplave u Posavini. Njihove je domove okupirala voda, oni su ostali bez hrane, struje, vode, bez telefonskih veza i mogućnosti punjenja mobitela. Njihov život na vodi sveo se na opskrbu čamcima.
Gdje god se okreneš voda je okolo, ne možeš joj ništa a moraš živjeti i trpjeti. Drugog izbora nemaš. Živjeti tako na vodi znači stjecati iskustva koja su neusporediva sa iskustvima bilo kakvih drugih prirodnih katastrofa. Potres svoj "posao" odradi u nekoliko sekundi, prodrma utrobu zemlje i poruši građevine- tko ima sreće preživi.
Požari su u stanju munjevitom brzinom spaliti prirodni okoliš i ljude. No, plavna voda ubija zgrade i ljude, ali ih istodobno ostavlja u životu. Nastamba "život na vodi" je, zapravo, logor koji, metaforički rečeno, ubija ali ne usmrćuje. U logoru "život na vodi" okolnosti oblikuje voda. Ona razvaljuje obrambene nasipe, te poput moćne vojske na frontu osvaja prostor i tjera u progon stanovništvo. Poplava je, zapravo, imperator koji nadire bez najave osvajačkog pohoda. U toj patnji, koju stvara poplava, isplivava u umovima ugroženih ljudi i posebna vrsta prkosa koji se može izraziti sljedećim riječima:"Evo, potapaj moje imanje, kuću, ali nećeš mene potopiti, ja sam iznad tebe i ne pristajem da bude obrnuto". Drukčije kazano, snaga čovjekovog otpora nevolji jača je od siline kataklizme.
Poteškoće poplavljenih područja ne trpe konfornu raspravu niti slatkoriječiva obećanja, problemi su toliko teški da zahtijevaju žurnu intervenciju onoga što se smatra državom. Akcija mora biti konkretna a rezultati vidljivi. Nužno je sadašnji trenutak smatrati presudnim za pomaganje poplavljenom području, kako se ono ne bi pretvoprilo u, nedaj Bože, žarište bolešćina i zaraze. Pomaganje poplavljenom području je mjera odnosa države, društva, ali i međunarodne zajednice prema čovječnosti. Eventualno zapostavljanje poplavom opustošenog posavskog područja bio bi "istočni grijeh" svih onih koji svojim odlukama mogu pridonijeti saniranju tog prostora.
Poplava je u Posavini paralizirala život ali ga nije zaustavila. Biblijski rečeno: "ono što te ne ubije, to te ojača".
Ovim uratkom nisam želio spominjati svoj skromni angažman u lobiranju za pomaganje zavičajnoj Posavini u najkritičnijim trenucima poplave.
Ovim uratkom izručujem svoje osjećaje privrženosti zavičaju i svim meni dragim ljudima koji su pretrpjeli nalet vodene aždaje . Nesalomljiva privrženost je istodobno i otkucaj mojeg srca.
{jathumbnail off}