Vodstvo Republike Srpske (RS) funkcionira kao politička filijala Rusije, a Bošnjačko vodstvo se na poseban način promiče u političku filijalu Turske. Uporište za takvu ocjenu nudi aktualna politička praksa.
Piše: Pejo Gašparević
Umješanost prstiju „velikih“ u ionako hirovite međunacionalne (i međuvjerske) odnose u BiH zrcali se u najnovijem skandalu nastalom nakon što je predstavnik BiH u Misiji UN-a glasovao za rezoluciju o Siriji po naputku ministra vanjskih poslova BiH Zlatka Lagumdžije.
To je naljutilo predsjednika RS-a Milorada Dodika te je zatražio Lagumdžijinu ostavku. Dodik zamjera Lagumžiji što je instrukciju za potporu Rezoluciji o Siriji proslijedio predstavniku BiH u Misiji UN-a bez da se prethodno konzultirao sa srpskim predstavnicima u tijelima vlasti BiH koji su se protivili podržavanju te Rezolucije. Protivljenjem Rezoluciji UN-a o Siriji, kojom se podupire oporba a osuđuje vladajući režim u toj zemlji, vlasti Republike Srpske su se, zapravo svrstale na stranu Rusije koja je glasovala protiv te Rezolucije. Srpski član Predsjedništva BiH i Dodikov bliski suradnik Nebojša Radmanović je otkrio javnosti da ruski veleposlanik u BiH Aleksandar Bocan-Harčenko nije od njega tražio da se ne glasuje za Rezoluciju o Siriji, ali da jeste naglasio kako se „ruski stavovi razlikuju od američkih“.
Drukčije rečeno, razlikovanje ruskih od američkih stavova u ovom je slučaju imalo svojeg odraza na (ne) prilike u BiH. Ruski veleposlanik Harčenko je istaknuo kako njegova zemlja vodi računa da podrška Rezoluciji UN-a o Siriji „nije zajednički stav u BiH“. To znači kako je ruski veleposlanik neizravno u diplomatskoj maniri potvrdio da se vodstvo RS-a u ovoj priči o Rezoluciji UN-a posvećenoj Siriji svrstalo na rusku, a ne na američku stranu.
Dakle, pretencioznost ministra vanjskih poslova Lagumdžije zaobišla je ulogu Predsjedništva BiH koje je, po ustavu, zaduženo za kreiranje vanjske politike, te je na taj način dao razloga vodstvu RS-a da demonstrira opredije ljenost za ruska stajališta.
Istodobno dok vodstvo RS-a ne skriva svoje podvrgavanje ruskim političko-diplomatskim ambicijama, bošnjački čelnici nastoje involvirati turska političko-diplomatska stremljenja u BiH. Nedavnim iftarenjem kod predsjednika Turske Abdullaha Gula aktualni bošnjački član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović i njegov prethodnik na toj dužnosti Haris Silajdžić su upadljivo ilustrirali bošnjačku težnju za što snažnijom političko-diplomatskom mobilizacijom Turske u BiH. Primjer zahvaćenosti bošnjačkog establišmenta željom da doprinese jačanju uloge Turske je i nedavni „diplomatski gaf“ ministra vanjskih poslova Lagumžije koji je bojkotirao susret s hrvatskim premijerom Zoranom Milanovićem za njegove posjete BiH, a istodobno je odjurio na sastanak sa nižerangiranim diplomatskim izaslanstvom iz Turske.
Politički govoreći, čini se kako se Republika Srpska učvšćuje kao isturena balkanska ispostava službene Moskve, a bošnjačko čelništvo razvija kao ispostava službene Ankare.
Što se tiče „mentorstva“ neke moćnije zemlje, čelnici Hrvata u BiH, u poređenju s kolegama iz RS-a i bošnjačkog vodstva, stoje u najkrhkijoj poziciji jer nemaju zaštitu „većih igrača“. Niti u susjednoj Hrvatskoj se ne primjećuju znakovi ozbiljnijeg sustavnog zauzimanja za osnaživanje pozicije Hrvata u BiH. Ili, kako bi to rekao još prije stotinjak godina Ivo Andrić za vrijeme boravka u Zagrebu – Hrvatska „lijepo hrče“.
Pravoslavna solidarnost i ambicije političkog islama odzvanjaju u BiH. Katoličanstvo je trenutačno u BiH u stanju zgnječenosti.
Za osavinu.org piše Pejo Gašparević
12. 08. 2012.