22
Wed, Jan

Pejo Gašparević
Typography

pise pejo gasparevicKoalicijski sporazum, što su ga ovog tjedna potpisali, s jedne strane, vodstvo HDZ-a BiH  i, s druge strane, čelnici SDA i Demokratske fronte (DF), označio je početak praktičnog sahranjivanja platformaške vlasti koja je u proteklom četverogodišnjem razdoblju proizvela najopasniju poslijeratnu krizu u BiH.

Piše: Pejo Gašparević

Znakovito je da su autori koalicijskog sporazuma upravo isti akteri koji su, na ovaj ili onaj način, bili dio platformaške zavrzlame-Bakir Izetbegović (SDA), Željko Komšić(DF) i Dragan Čovića(HDZ BiH).  

Izetbegovićev SDA skupa sa Lagumdžijinim SDP-om, koji je politički proizveo Komšića, nametnuli su bili platfomašku vlast kojom je pogažena glasačka volja Hrvata a koji su pretežito  poduprli HDZ BiH, te u tijela vlasti instalirali one stranke  i kandidate koji su bili po volji bošnjačkog stranačkog dvojca SDA-SDP a ne one koje su izabrali Hrvati. Podsjećanje na tu svima poznatu činjenicu nužno je i sada radi shvaćanja  obrata koji je nastao koalicijskim sporazumom što su ga potpisali Izetbegović, Komšić i Čović.

Taj se obrat  najsugestivnije očituje u prvoj rečenici koalicijskog sporazuma koja glasi: „Prilikom donošenja ustavnih rješenja osigurati punu ustavnu i institucionalnu ravnopravnost Bošnjaka, Hrvata i Srba, kao konstitutivnih naroda (zajedno s Ostalima), i građana BiH- kako stoji u Ustavu BiH-Aneks IV. na cijeloj teritoriji BiH“.

Potpisavši sporazum,  kojim se  poziva na „ustavnu i institucionalnu  ravnopravnost Bošnjaka, Hrvata i Srba, kao konstitutivnih naroda (i Ostalih)“, Izetbegović i Komšić su Gospodnje 2014. godine (ne)izravno priznali da je platformaškom vlašću, koju su režirale  bošnjačke stranke kojima su pripadali, bila zgažena  ravnopravnost  Hrvata tako što su iz vlasti protjerani oni za koje su pretežito glasovali Hrvati.

Potpisivanjem koalicijskog sporazuma sa HDZ-m BiH, kojima se zagovara „institucionalna ravnopravnost“,   Komšić je dodatno (ne)izravno priznao da je obavljajući u dva mandata dužnost člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda, ali uz dominantnu potporu bošnjačkog biračkog tijela, zapravo sudjelovao u jednoj političkoj obmani visokog rizika kojom je poništavana ravnopravnost hrvatskog naroda u BiH. Jer, kakva je svrha da oni sada posežu za koalicijskim sporazumom u kojem se zagovara „institucionalna ravnopravnost“ ako su uspostava  platformaške vlasti i Komšićevo članstvo u Predsjedništvu BiH bili tobože ispravan potez? Očito su  Izetbegovića i Komšića nakon nedavnih izbora, na kojima su Hrvati rezolutno odbacili upravo one stranke i njihove kandidate koji su sudjelovali u platformaškoj vlasti, zažuljale spoznaje da su  njihove partije stvorile rasprostranjeno nezadovoljstvo među Hrvatima u BiH pa su njih dvojica odlučili kazati laku noć toj i takvoj platformaškoj ujdurmi koja je četiri godine potresala  hrvatsko-bošnjačke odnose. Preuranjenim se čini zaključivati je li se Komšić odcjepljenjem od SDP-a i stvarno emancipirao od te stranke ili je formiranje Demokratske fronte s njim na čelu tek politička mimikrija kojom se gradi odstupnica za  SDP-ovce u slučaju eventualnog daljnjeg potonuća SDP-a BiH. Komšić ima na repertoaru obje mogućnosti.

Koalicijskim sporazumom Izerbegović-Komšić-Čović  Hrvati su u BiH, makar na papiru, izašli iz političkog deficita dostigavši, metaforički rečeno, tek  pozitivnu nulu ali još nisu u političkom plusu. Politički pozitivan rezultat Hrvati će u BiH  dostići onda kada se njihova institucionalna ravnopravnost zajamči zakonom i Ustavom. Jedino na taj način će se spriječiti cijepanje Hrvata na one koje je  kalkulantski prigrlila bošnjačka politička elita namećući im platformaše i Komšiće, i na one koje je ništa manje kalkulantski  prigrlila RS-ovska elita namećući Emila Vlajkija za dopredsjednika tog entiteta iz reda hrvatskog naroda ali mimo glasačke volje tog naroda.

I u jednoj i u drugoj kalkulaciji  Hrvatima je  namijenjena uloga politički neželjenog djeteta  te su platformaši, Komšići i Vlajkiji bili alatke za obespravljivanje Hrvata u oba entiteta. Niti se za vrijeme platformaške vlasti i Komšićevog stolovanja u Predsjedništvu BiH popravila pozicija Hrvata u Federaciji BiH. Naprotiv! Niti se za vrijeme Vlajkijevog dopredsjednikovanja Republikom Srpskom popravila pozicija Hrvata u tom entitetu, niti je olakšan povratak Hrvata u Posavinu. Naprotiv!

To su činjenice pred kojima ni sekunde ne smiju zatvoriti oči  aktualni hrvatski pregovarači u BiH u vezi uspostave nove vlasti  te političkih reformi „na svim razinama države“ koje se zagovaraju najnovijom njemačko-britanskom  inicijativom  a koja  poprima obilježje incijative Europske unije. Treba reći  kako  u slabljenju pozicije hrvatskog naroda u BiH bez grijeha  nisu niti političke elite Hrvata u BiH koje su  upadale u zamku da budu katkad poprskane političkim bošnjaštvom a katkad političkim srpstvom.

Takvom političkom luksuzu ističe  rok trajanja u najnovijim geopolitičkim nadmetanjima koja uzimaju  maha na Balkanu, to jest i u BiH. Svaka  eventualna nesmotrenost upadanja Hrvata  u ralje političkog bošnjaštva ili političkog srpstva ubuduće bi značila istodobno puhanje u jedra geopolitičkim ambicijama Rusije ili  Turske na Balkanu i u BiH. Ovom prigodom ćemo načelno podsjetiti na nedavno agitiranje Bakira Izatbegovića  za  Taypa Erdogana uoči predsjedničkih izbora u Turskoj nazivavši ga „naš vođa“  i „naš predsjednik“  što je zvučilo kao zazivanje Turske na (geo)politički angažman i u BiH. Trenutačno su mnogo indikativnije Ruske geopolitičke pretenzije prema Balkanu.  One su se očitovale  u nedavnoj zajedničkoj srbijansko-ruskoj vojnoj vježbi „Srijem 2014“  na vojnom poligonu Nikinci, kod Srijemske Mitrovice,  a u kojoj je sudjelovalo i 207 pripadnika ruskih zračno-desantnih snaga.

Ruski geopolitički apetiti prema BiH demonstrirani su u Vijeću sigurnosti UN-a gdje je produžen mandat misiji EUFOR-a u BiH, ali je tom prigodom Rusija po prvi puta bila suzdržana. Ruski veleposlanik pri UN Vitalij Čurkin, obrazlažući takvu suzdržanost svoje zemlje, rekao je kako međunarodna nazočnost u BiH može biti shvaćena kao „instrument za ubrzavanje integracije BiH u EU i NATO“, te da je „neprihvatljivo da se BiH gura u smjeru Europske unije“. Iz ovih Čurkinovih riječi posve je jasno da se Rusija sada i javno angažira na odvraćanju Bosne i Hercegovine od njenog integriranja u NATO i Europsku uniju. Na takvu Čurkinovu izjavu reagirala je Njemačka kancelarka Angela Merkel u Australiji gdje je nazočila summitu G20 koji okuplja dvadeset najrazvijenijih država svijeta.

Merkel je naglasila kako bi bilo nedopustivo da Europska unija mora pitati Rusiju za dopuštenje smije li primiti neke zemlje u svoje članstvo ili ne. „Čovjek se mora zapitati mora li se pitati za dozvolu za Srbiju, morali se pitati za ostale zemlje Zapadnog Balkana“  istaknula je Merkel. Treba primijetiti kako su Ruski veleposlanik Čurkin i Njemačka kancelarka Merkel za iznošenje svojih (geo) političkih stajališta u vezi BiH i Balkana odabrali događanja na koja su upereni reflektori najmoćnijih medija i pažnja svjetske javnosti. To znači kako su njihove poruke dizajnirane s namjerom da imaju što je moguće globalniji odjek. Takvo iščitavanje njihovih poruka usmjerava na zaključak kako u vezi Bosne i Hercegovine glavno  gepolitičko kolo vode veliki, a domaće političke elite su tek  mrve u  široj globalnoj priči.

Ne uočavati šira geopolitička rivalstva znači biti slijepac.

Pejo Gašparević
22. studenog 2014.