29
Wed, Jan

Pejo Gašparević
Typography

pejo gasparevic gipJesu li međunacionalna  trvenja dobila konkurenciju u unutarnacionalnim političkim sukobljavanjima? Takvo pitanje potaknuto je nedavnim televizijskim dvobojem između predsjednik Republike Srpske Milorada Dodika i predsjednika Liberalno demokratske partije (LDP) u Srbiji Čedomira Jovanovića.

 

Piše: Pejo Gašparević

Televizijski okršaj Dodika i Jovanovića jeste obilato zapljusnuo medije, ali niti verbalno sučeljavanje između sadašnjeg i bivšeg hrvatskog predsjednika Ive Josipovića i Stjepana Mesića nije nježno, dok se za polemiku  bošnjačkih čelnika Sulejmana Tihića i Bakira Izetbegovića sa Fahrudinom Radončićem također može reći da je robusna.

Pređimo na načelnu inventuru ovih sukobljavanja.

Čedomir Jovanović je Republiku Srpsku proglasio genocidnom tvorevinom rekavši: „Republika Srpska je nastala na genocidu. Na srebreničkom genocidu. Na etničkom čišćenju nezabilježenom u Europi poslije Drugog svjetskog rata“.   

To je razbjesnilo Milorada Dodika koji se suprostavlja tezama o genocidnoj naravi Republike Srpske.

Iako je već primjećeno da je Jovanović u TV duelu uhvatio Dodika na „krivoj nozi“ podsjećajući ga na njegovu raniju izjavu kako je u Srebrenici „bio genocid“, što Dodik sada opovrgava, ipak taj detalj je od iznimne važnosti te ga se ne smije smetnuti s uma.  

Dodik je 2007. godine rekao:“Ja znam što je bilo, bio je genocid u Srebrenici.“   

Sadašnje Dodikovo uzmicanje od svojih ranijih riječi o tako osjetljivoj, ali i bolnoj temi kao što je ubojstvo 8.000 Muslimana-Bošnjaka u Srebrenici ne pridonosi zacijeljivanju ratnih rana.  Deficit demokratičnosti  Dodika očituje se i u načinu njegova poziva Jovanoviću da dođe u Republiku Srpsku te da mu on garantira sigurnost, odnosno da ondje  neće morati imati osiguiranje kao u Beogradu.

Na prvi pogled ovakve riječi mogu izgledati dobronamjerno. No, zagrebe li se dublje u njihov smisao, onda se takvo jamstvo čini suvišnim jer ono otkriva da Dodik na Republiku Srpsku gleda kao na privatno vlasništvo u kojem je on taj koji određuje mjeru garancije.

U civilnom se društvu neupitno podrazumijeva sloboda govora i kretanja političkih neistomišljenika, te za njihovo konzumiranje nije potrebno niti tražiti niti nuditi jamstva. Briga o sigurnosti  u takvim je situacijama zakonom  je  udijeljena  ovlaštenim institucijama, dakle  nema mjestu pojedincu, ma o komu se radilo,  stavljati se iznad institucija i zakona.
No, ni Jovanović  nije lišen ozbiljnih gafova Iako se uporno želi prikazati kao podržavatelj Bosne i Hercegovine, on je je u prepirci sa Dodikom rekao kako je „činjenica da Bosna nije država već lonac“.  

 Leksičkim reduciranjem Bosne i Hercegovine na „Bosnu“,  Jovanović se svrstava u širitelje paradoksa koji se deklarativno zauzimaju za cjelovitu BiH, a istodobno začuđujućom lakoćom odbaciju polovicu njezinog službenog naziva.  Osim toga, sociolozima i fenomenolozima je stvorena prilika da razjasne kako se to Jovanovićeva izjava da „Bosna nije država“  ne smatra neugodnom po BiH, dok se na slične izjave drugih političara znadu iz sarajevske medijske logistike osuti  paljbe i optužbe o podrivanju BiH.  

Obrazlažući svoju izjavu da je RS „genocidna tvorevina“ i podsjećanje da je u Srebrenici počinjen genocid, Jovanović je kazao kako je takvo stajalište „dio brige za vlastitu  zemlju“. Pri tomu je dometnuo: „Ja brinem o svojoj zemlji Srbiji, koja se nalazi tri mjeseca prije izbora. Imamo pravo u kampanji formulirati i otvoriti sporna pitanja...“

Naravno, otvaranje spornih pitanja je poželjno, ali se ne čini sretnim Jovanovićevo spominjanje srebreničke tragedije u predizborne svrhe u Srbiji. Vlastito političko pozicioniranje u biračkom tijelu ne treba tražiti preko leđa unesrećenih.

Zbog pijeteta prema stradalima i njihovim najmilijim, srebrenička tragedija ne treba biti sredstvo potkusurivanja u predizbornoj kampanji, tim prije ako je kampanja u drugoj zemlji, to jest Srbiji.

Polemika sadašnjeg hrvatskog predsjednika Josipovića s prethodnikom Mesićem nije lišena dimenzije iznenađenja, jer upravo je Mesić u kampanji  na predsjedničkim izborima prije dvije godine podupro Josipovića. Mesića je bocnulo Josipovićevo stajalište da on, kao bivši predsjednik RH, ne bi trebao imati ured jer se od tog ureda nema što očekivati. Mesić je takvo Josipovićevo stajalište ocjenio „jeftinom demagogijom“.„Lakše je stjecati bodove na ljestvici popularnosti nedorečenošću  i izbjegavanjem zauzimanja jasnih pozicija, zbog čega neće biti ni neprijatelja.

 Samo, jesmo li željeli i trebamo li takvog  Predsjednika“, zamjerio je Mesić svojem nasljedniku Josipoviću. Uzvratio je Josipović  predbacivši Mesiću podršku „bivšem libijskom vođi Moameru Gadafiju“ što nije bilo u interesu Hrvatske. „Stvar je u tome da ima ljudi koji ne rezumiju kada je njihova funkcija završila.

Mesić više nije predsjednik“, istakuo je Josipović. Čini se kako ova neuobičajeno oštra razmjena zamjerki između Mesića i Josipovića izvire iz Mesićeve (ne)skrivene ambicije da u Hrvatskoj i „nakon Mesića bude Mesić“.  

Pokušaj kopiranja  propale težnje Titoljubaca  sažete u krilatici „Tito i poslije Tita“, s pravom zaslužuje podsmjeh jer je apsolutno  suprotan praksama  civilnih društava.

Na poseban je način znakovit i verbalni okršaj predsjednika Saveza za bolju budućnost (SBB) BiH Fahrudina Radončića sa bošnjačkim članom Predsjedništva BiH Bakirom Izetbegovićem i predsjednikom SDA Sulejmanom Tihićem.
Izetbegović junior je optužio Radončića da je „nasilnik opasnih namjera“, te poručio kako ovo „nije prvi, ali jeste posljednji sukob SDA i Radončića“.  Odgovorio je Radončić riječima kako u Izebegovićevoj poruci primjećuje prijetnju za vlastitu sigurnost, te je zamjerio Izetbegovićevu  što u „problemu vehabizma“ ne vidi i bošnjačku krivnju.  

Tihić je pak optužio Radončića da radi protiv „interesa Bošnjaka i BiH“.  Radončićev Savez za bolju budućnost je uzvratio protupitanjem Tihiću: „Zašto nikad niste demantirali tvrdnje advokata Fikreta Balijagića da ste radili za KOS i da vam je kodno ime bilo „Mane“?

 Ovakva teška retorička paljba između Radončića s jedne, i Tihića i Izetbegovića s druge strane, može se razumjeti i kao  nadmetanje za „drugog u Bošnjaka“ koji bi činio budući dvojac sa šefom SDP-a Zlatkom Lagumdžijom.  

Čini se kako je to i na liniji sve raširenijih spoznaja da  sadašnja koalicija SDP-a i SDA, koja je u Federaciji BiH formirala vlast gaženjem većinske glasačke volje Hrvata, nema perspektivu. Izgleda vjerojatnim da Lagumdžija diskretno traži izlaznu strategiju iz situacije kojom  se ponižava jedan konstitutivni narod.

Za Posavinu piše Pejo Gašparević
5. 2. 2012.