Hrvatski narodni sabor BiH ima se smatrati pozvanim potaknuti ustoličenje saveza hrvatskih općina u dijelu Posavine koji je Daytonskim sporazumom uvršten u Republiku Srpsku! Radi se o područjima Šamca, Modriče, Derventne i Bos. Broda gdje su katastarski većinski vlasnici zemljišta Hrvati.
Piše: Pejo Gašparević
Ovakva imperativna uvodna intonacija ni u kom se slučaju ne može ocjenjivati izlišnom i nesvrsishodnom. Razlozi za ovakvu uvodnu rezolutnost su kao Kineski zid- vide se s mjeseca.
Uspostavu saveza hrvatskih općina u Posavini treba smatrati odgovorom na zamisli o stvaranju saveza srpskih općina u Federaciji BiH: Drvara, Glamoča, Grahova i Petrovca. Znano je da je nedavno tu ideju otvoreno podupro i predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik ističući kako je takav zahtjev „sasvim racionalan i realan i to je jedna od opcija koju zagovaraju Srbi u Federaciji u okviru federalnih ustavnih promjena koje se najavljujui.“ „U općinama Glamoč, Grahovo, Drvar i Petrovac ponižavajući karakter uprave doveden je do besmisla, imovina je prodana ili privatizirana na sumnjiv način, a kantonalne vlasti koriste šume i odlučju o svemu bez suglasnoti općina“, rekao je Dodik.
Ovakav Dodikov istup daje dubinske povode vodstvu Hrvatskog narodnog sabora, a u sadašnjim okolnostima ponajprije predsjednicima dvaju HDZ-a Draganu Čoviću i Boži Ljubiću, da odgovore jednakom mjerom žele li se legitimirati političarima sposobnim za iskorak iz inferiorne hrvatske političke pozicije u BiH. Ako je za Dodika „sasvim racionalan i relan“ plan za uspostavom saveza srpskih općina u Federaciji, onda se ima razloga uzviknuti kako je „sasvim racionalno i realno“ tražiti uspostavu hrvatskih općina u Republici Srpskoj. Ako Dodik poručuje kako je „u općinama Glamoč, Grahovo, Drvar i Petrovac ponižavajući karakter uprave doveden do besmisla, imovina je prodana ili privatizirana na sumnjiv način, a kantonalne vlasti koriste šume i odlučju o svemu“, onda se nameće potreba s hrvatske strane konkretno upozoriti : „u općinama Šamac, Modriča, Derventa i Brod ponižavajući karakter uprave doveden je do besmisla, imovina Hrvata je prodavana i devastirana na sumnjiv način, a entitetske RS-ovske vlasti koriste šume (katkad i zemljište) i odlučuju o svemu“.
Ovakav odgovor Dodiku ne zagovaram radi međunacionalne svađe ili zaoštravanja hrvatsko-srpskih odnosa. Naprotiv, uspostavom saveza srpskih općina u Federaciji BiH i saveza hrvatskih općina u Posavini u dijelu koji je u RS-u, pridonijelo bi se dugoročnijem relaksiranju hrvatsko-srpskih odnosa ali na ravnopravnim temeljima. Nema sklada bez pravice. Sagledavanjem suptilnih razina neravnopravne pozicije Hrvata u BiH uočava se golema potreba da se upravo utemeljenjem zajednice hrvatskih općina u Republici Srpskoj trasira putanja za slamanje te neravnopravnosti. Jednako tako, ako vodstvo RS-a polaže pravo na zajednicu općina u Federaciji BiH, onda i Bošnjacima nitko ne može uskratiti ustoličenje saveza bošnjačkih općina u Repblici Srpskoj.
Rušenje neravnopravnosti Hrvata nužno je protegnuti i na Federaciju BiH ne pristajanjem na bilo kakva buduća zakonska ili ustavna rješenja koja bi omogućila reprize „slučajeva“ Komšić i platformaške koalicije u kojima se u vlast instaliraju oni koji su izabrani većinom bošnjačkim glasovima ili su po volji Bošnjaka a ne Hrvata. Bez pardona treba jasno i glasno reći - političko proždiranje Hrvata događa se i u RS-u i u Federaciji.
Promatranje realnog stanja proširenim vidicima može se nazrijeti možda i spasonosna slamka da se uspostavom nacionalnih saveza općina - srpskih u Federaciji, te hrvatskih i bošnjačkih u RS-u, barem na podnošljiviju mjeru svedu međunacionaln nesuglasja i dvoentitetsko-teritorijalna zbrka u BiH. Eventualno takvim tendencijama izbjeglo bi se parcijalno pristupanje u raspetljavanju zamršenog bosanskohercegovačkog čvora. Takvim se dizajniranjem traženja izlaza iz labirinta nudi povoljniji međunacionalni i teritorijalni rezultat u kojem bi, metaforički rečeno, „vukovi bili siti, a sve ovce na broju“.
Stara mudrost kaže: sve u životu možeš zemjeniti - profesiju, ženu/muža, naciju, vjeru, spol.... ali jedino je zavičaj nezamjenjiv. Zavičaj ti se rođenjem zabode u srce i ma gdje živio uvijek ga nosiš. Čovjek i zavičaj, makar bili i fizički odvojeni, međusobno polažu trajno pravo jedno na drugo. Posredstvom srca čovjek je uvijek u zavičaju – i obrnuto!
Za GIP piše Pejo Gašparević
10. 03. 2013.