27
Mon, Jan

Pejo Gašparević
Typography

pejo gasparevic gipBalkan je bačen u novi ciklus političke zbrke u kojem Hrvati u BiH imaju priliku nepopustljivo ustrajavati na institucionalnoj ravnopravnosti. Takva ocjena svoje utemeljenje pronalazi u istupima međunarodnih moćnika iz kojih se iščitava poruka kako se teritorijalna kombinatorika na Balkanu ne mora smatrati završenom pričom, te da se Hrvatima u BiH  daje prilika iščupati iz kandži obespravljenosti.

Zamjenik Visokog predstavnika međunarodne zajednice u BiH Roderick Moore je  uopozorio kako je suštinski problem sadašnje vlasti „ima li većinsku potporu naroda“. On je  pri tomu posve otvoreno upozorio: „Međutim, sada su u vlasti zahvaljujući matematičkim egzibicijama i izigravanjem Ustava Hrvati koji nemaju većinsku potporu i time se potrošio sam duh Daytona, države BiH s tri naroda“. Moore je ovim riječima  potvrdio ono što se iz vidi s mjeseca da su uspostavom „platformaške“ vlasti Hrvati u BiH politički pokradeni pošto nije priznata njihova većinska glasačka volja. Takvu rabotu on naziva „izigravanjem Ustava“, što je konkretna ocjena kakva se iz usta međunarodnih dužnosnika,  diplomatski programiranih, i ne čuje često. Otvoreno imenovanje drugog čovjeka u hijerarhiji međunarodne zajednice u BiH da su „izigravanjem Ustava“ sada u vlasti Hrvati koji „nemaju većinsku potporu“,   pruža informaciju kako su i međunarodne strukture u BiH  zahvaćene  nelagodom zbog poništavanja glasačkog opredjeljenja Hrvata.


Stid međunarodnih struktura u BiH zbog nasilja nad glasačkim rezultatima Hrvata  dobija na važnosti  uzmu li se u obzir najanovija gibanja u regiji, posebice na Sandžaku i Kosovu.  Muftija Islamske zajednice u Srbiji i glavni tajnik Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti (BANU) Muamer Zukorlić  je razglasio  namjeru po kojoj je Sandžak „definitivno krenuo putem autonomije“.  To znači, objasnio je Zukorlić, „da odluke Beograda više neće važiti za građane Sandžaka“ te da je „Narodno vijeće Sandžaka sada jedini legitiman organ koji predstavlja građane Sandžaka“.


Znakovito je da SDP-ova „platformaška“ koalicija, koja je u vlast Federacije BiH instalirala upravo one koji nemaju glasački legitimitet i većinsku  potporu Hrvata  i koja zdušno posredstvom sebi odanih medija sasijeca svako spominjanje institucionalne ravnopravnosti hrvatskog naroda,  posve prešućuje autonomaške tendencije u većinski Bošnjačko-muslimanskom Sandžaku.  Ako su Bošnjaci na Sandžaku, kako tvrdi muftija Zukorlić, „definitivno krenuli putem autonomije“  na kojem je  „Narodno vijeće Sandžaka sada jedini legitiman organ koji predstavlja građane Sandžaka“,  te ako bošnjačke strukture u BiH prešutno odobravaju takav scenarij, onda je na djelu igra dvostrukih kriterija .  Neregularno je i gnušanja vrijedno   odobravati pravo Sandžaku na autonomiju i „legitimne predstavnike“,  a istodobno u BiH  oduzimati pravo na „institucionalnu autonomiju“ i u vlast postavljati „nelegitimne dužnosnike“ koji nemaju većinsku glasačku potporu Hrvata.


Bivši predsjednik Pakta za stabilnost Jugositočne Europe Erhard Busek, diplomat koji posjeduje reference upućenosti u  prilike na  Balkanu, nedavno je doveo u pitanje nepromijenjivost granica  sugerirajući podjelu Kosova između Srba i Kosovara. „Bruxelles i Washington kažu da se granice ne mogu mijenjati, ali ukoliko bi se Priština i Beograd dogovorili, onda bi se pomirili s takvom idejom“, istaknuo je Busek. On nije ostao usamljeni slobodni strijelac u takvom razmišljanju. Buseka je podržao republikanski zastupnik u američkom Kongresu Dana Rohrabacher oglasivši se na Radio Slobodna Europa idejom kako bi „sljedeći korak trebala biti čvrsta, nova strategija koja prepoznaje  pravo kosovskih Srba na samoodređenje“.  Po Rohrabacheru, „trajna opcija je pravo na samoodređenje koja će dugoročno osigurati stabilnost, a to bi značilo razmjenu otprilike jednakih dijelova teritorija i stanovništva, između Kosova i Srbije“.


Autonomaške tendencije  na Sandžaku i usmjeravanje  neprilika na Kosovu ka njegovoj eventualnoj  podjeli stvaraju predispozicije za potencijalno novu teritorijalnu kombinatoriku na Balkanu  kojom se utire staza okrupnjavanju nacionalnih teritorija.   To je proces kojeg diplomati (barem većina njih)  izbjegavaju izravno nazvati pravim imenom, ali  dešifriranje pozadinsko-dubinskih političkih gibanja navodi na pomisao da se radi upravo o nacionalnoj teritorijalizaciji. Nastavi li se politika teritorijaliziranja u regiji, čije su tendencije primjetne u slučajevima Kosova i Sandžaka, to će pred Hrvate u BiH staviti obvezu zauzimanja čvrstog i nepopustljivog političkog stava kojim će se spriječiti repriza iz Daytona 1995. godine. Hrvati u BiH su u Daytonu  ostali „praznih ruku“,  za razliku od Srba kojima je udjeljena Republika Srpska na 49 posto teritorija BiH, i Bošnjaka kojima je  isporučena mogućnost  dominacije nad Hrvatima u Federaciji na 52 posto teritorija BiH što oni obilato i prakticiraju. 

Gledanjem na potencijalna zbivanja kroz ovakvu dioptriju,  na analitičkom horizontu se iščitava sljedeće pitanje: Što je nužno učiniti radi spriječavanja pretvaranja Hrvata u BiH u kolateralnu žrtvu regionalnih  potkusurivanja?  U sadašnjim okolnostima ispravnom se čini ona politička putanja koja traga za  ustoličavanjem hrvatske izborne jedinice u BiH.  U aktualnom političkom neredu u kojem na  pozornicu Balkana izbijaju  nerealizirane ambicije,  oblikovanje hrvatske izborne jedinice u BiH je neophodnost koja ne trpi nikakve prigovore. Hrvatska izborna jedinica u BiH zaslužuje da je se nazove – novom stvarnošću.


Za Posavinu piše Pejo Gašparević, 20. 11. 2011.