Dobor kula pred novim početkom

U organizaciji Općine Modriča, a na inicijativu Društva prijatelja prirode „Lipa“ iz Odžaka, 18. rujna 2026. godine održan je okrugli stol „Dobor Kula“, s jasnim ciljem – pokrenuti pitanje zaštite, obnove i buduće valorizacije ovog nacionalnog spomenika Bosne i Hercegovine.

Skup je okupio stručnjake iz područja arheologije i povijesti te predstavnike lokalnih zajednica Modriče, Odžaka i Vukosavlja. Nakon desetljeća tijekom kojih se o Doboru govorilo mnogo, a konkretno činilo malo, pokušalo se odgovoriti na dva ključna pitanja: zašto je Dobor toliko vrijedan i što je potrebno učiniti da njegovi ostaci budu sačuvani za buduće generacije.

O prošlosti, sadašnjem stanju i mogućoj budućnosti Dobora govorili su dr. Aleksandar Jašarević, muzejski savjetnik i arheolog Regionalnog muzeja Doboj, prof. dr. Emir Filipović s Univerziteta u Sarajevu te Stjepan Marčetić, magistar povijesti i pedagogije. Razgovorom je moderirao povjesničar Dimitrije Živanović.

Dobor – mala utvrda velike povijesti

Stari grad Dobor nalazi se na lijevoj obali rijeke Bosne, sjeverozapadno od Modriče, na obroncima Vučjaka. Smješten iznad klanca kojim se iz posavske ravnice dolinom Bosne ulazilo prema unutrašnjosti zemlje, stoljećima je nadzirao jedan od važnih prometnih pravaca kojim su prolazili trgovci, vojske, diplomati i putnici.

Iako se njegovo ime danas prije svega povezuje sa srednjovjekovnom tvrđavom, arheološki nalazi pokazuju da je ovaj položaj bio naseljen mnogo prije njezina nastanka.

Srednjovjekovni Dobor oblikovan je krajem 14. stoljeća, u vrijeme velikih političkih previranja u Ugarsko-Hrvatskom Kraljevstvu. S njegovim podizanjem i utvrđivanjem posebno se povezuju braća Ivaniš i Pavao Horvat, protivnici kralja Žigmunda Luksemburškog. Jezgru utvrde činile su dvije snažne kule povezane bedemima, postavljene tako da nadziru prolaz uz Bosnu.

Dobor se vrlo brzo našao u središtu velikih vojnih i političkih sukoba. Napadan je 1394. godine, a nova velika drama dogodila se 1408., kada je na ovom području poražena vojska bosanskih velikaša. Tijekom 15. stoljeća ostao je važno vojno i političko mjesto, a nakon osmanskog osvajanja 1536. godine u njemu je bila smještena vojna posada.

Početkom 18. stoljeća završava njegova vojna uloga. Nakon austrijskog zauzimanja 1716. godine utvrda je teško razorena, a nekoliko desetljeća poslije već se opisuje kao napuštena.

Dobor će ponovno privući veću pozornost tek u 20. stoljeću, kada počinju arheološka istraživanja i konzervatorski radovi. Godine 2005. Stari grad Dobor proglašen je nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine.

No ono što se o Doboru saznalo arheološkim istraživanjima pokazuje da njegova priča seže mnogo dublje u prošlost.

Aleksandar Jašarević – Dobor: šest tisuća godina života na istom prostoru

Arheolog Aleksandar Jašarević predstavio je rezultate dosadašnjih istraživanja Dobora, ukazujući da se vrijednost lokaliteta ne može svesti samo na srednjovjekovne kule.

Prema arheološkim nalazima, prostor Dobora bio je naseljen gotovo šest tisuća godina. Tragovi života sežu od prapovijesti i bakrenoga doba preko kasnijih prapovijesnih razdoblja sve do srednjega vijeka i osmanskoga vremena. Na prostoru lokaliteta pronađena je i nekropola iz 7. stoljeća.

Takav kontinuitet, istaknuo je Jašarević, nije čest.

„Teško da možete negdje naći lokalitet koji je bio naseljen kroz tako dugo razdoblje“, kazao je, ukazujući da je upravo ovaj mikropoložaj uz Bosnu očito imao posebno značenje ljudima tijekom niza povijesnih epoha.

Prva sustavnija arheološka istraživanja Dobora započela su 1961. godine. Fotografije iz toga vremena pokazuju sasvim drukčiji krajolik od današnjega. Okolina tvrđave bila je gotovo otvorena livada, bez guste šume i vegetacije koja danas zaklanja lokalitet.

Tijekom posljednjih pedesetak i više godina promijenio se čitav pejzaž. Vegetacija se proširila, a problem predstavljaju i nestabilan teren i klizišta, što dodatno otežava zaštitu ostataka utvrde.

Jašarević je posebno ukazao na arhitektonsku vrijednost Dobora. Osnovni raspored srednjovjekovne utvrde u velikoj je mjeri očuvan i nakon osmanskog osvajanja 1536. godine. Osmanlije su dodavale pojedine objekte, ali nisu temeljito promijenile njezinu srednjovjekovnu strukturu.

Upravo se po tome Dobor razlikuje od brojnih drugih bosanskih gradova, poput Tešnja, Maglaja ili Doboja, koji su tijekom 16. i 17. stoljeća znatnije pregrađivani i prilagođavani novim vojnim potrebama.

Prema podacima iznesenim na skupu, doborske kule izvorno su dosezale visinu od približno 22 do 23 metra, dok su danas sačuvane tek do otprilike polovice te visine.

Unatoč rušenju i stoljećima propadanja, sačuvano je dovoljno podataka da se može razumjeti njihov nekadašnji izgled i raspored cijele utvrde.

Ali prije bilo kakve ozbiljne obnove, upozorio je Jašarević, potrebno je napraviti ono što danas još nedostaje: kvalitetno snimiti postojeće stanje, istražiti statiku i geomehaniku terena te pripremiti stručnu projektnu dokumentaciju. Bez toga nije moguće pouzdano govoriti ni o opsegu potrebnih radova ni o njihovoj cijeni.

Kao prve realne korake naveo je čišćenje i uređenje prostora, rješavanje problema klizišta te suradnju lokalnih zajednica sa zavodima za zaštitu kulturne baštine, muzejima i drugim stručnim ustanovama. Pritom je upozorio na još jednu važnu stvar: obnoviti zidove nije dovoljno. Ako se nakon konzervacije ne zna tko će lokalitetom upravljati i tko će ga održavati, vegetacija se vraća, zidovi ponovno propadaju i nakon nekoliko desetljeća problem se ponavlja.

Dobor zato nije samo srednjovjekovna tvrđava kojoj treba popraviti nekoliko zidova. Riječ je o prostoru na kojem su sačuvani tragovi gotovo šest tisuća godina ljudskog života.

Emir Filipović – Mala utvrda u velikoj europskoj povijesti

„Mala utvrda, velika povijest, velika priča“ – riječima s promotivnog letka prof. dr. Emir Filipović sažeo je bit svojega izlaganja.

Njegova je glavna poruka bila da značenje Dobora daleko nadilazi lokalne okvire. U pojedinim razdobljima na ovom su se prostoru prelamali politički interesi Bosne, Hrvatske, Ugarske, Napulja, Venecije i drugih dijelova tadašnje Europe.

Da bi objasnio zašto je Dobor krajem 14. stoljeća postao tako važan, Filipović je podsjetio na veliku dinastičku krizu koja je izbila nakon smrti ugarsko-hrvatskog kralja Ludovika I. 1382. godine.

Borba za prijestolje podijelila je velikaške krugove. Dio njih podržavao je napuljsku granu Anžuvinaca, dok se s druge strane učvršćivao Žigmund Luksemburški. U tu političku mrežu bili su uključeni bosanski kraljevi, hrvatsko plemstvo i braća Horvat, kojima je Dobor postao važna vojna i politička baza.

Filipović je istaknuo kako su zagrebački biskup Pavao Horvat i hrvatski ban Ivaniš Horvat vlastitim sredstvima sudjelovali u njegovu podizanju i utvrđivanju.

Jedna od ključnih godina bila je 1394., kada je Žigmundova vojska porazila protivnike svoje vlasti kod Dobora. Filipović je ukazao da se vijesti o tim događajima mogu pratiti i u dokumentima sačuvanim u talijanskim arhivima, što samo po sebi pokazuje koliko je političko značenje Dobora prelazilo granice Bosne.

Borbe su se nastavile i početkom 15. stoljeća. Vladislav Napuljski, kojega je dio velikaša želio dovesti na ugarsko prijestolje, 1403. godine stigao je u Zadar i ondje bio okrunjen za kralja, ali njegova stranka nije uspjela slomiti Žigmundovu vlast.

Presudan udar uslijedio je 1408. godine, ponovno na području Dobora.

Filipović se pritom pozvao na Žigmundova biografa Eberharda Windeckea, prema kojem je nakon bitke zarobljeno više od 170 plemića koji su potom pogubljeni i bačeni s utvrde prema rijeci Bosni.

No značaj Dobora nije prestao nakon tih krvavih događaja.

Filipović je posebno upozorio na 1457. godinu koja predstavlja vrlo zanimljivu epizodu doborske povijesti. Bosanski kralj Stjepan Tomaš, suočen s rastućim osmanskim pritiskom, tada se na Doboru sastao s papinskim legatom Juanom Carvajalom. Tomaš je pokušavao osigurati pomoć za organiziranje širega križarskog pohoda protiv Osmanlija.

Prema diplomatskoj korespondenciji o kojoj je Filipović govorio, bosanski se kralj žalio na ogroman financijski teret osmanskoga tributa. Sultan je od njega tražio oko 40.000 dukata godišnje, odnosno više od 140 kilograma zlata.

Planirana pomoć Zapada ipak nije stigla u potrebnom opsegu i cijela je inicijativa propala. Ali činjenica da se tako važan diplomatski susret odigravao upravo na Doboru pokazuje da tvrđava nije bila samo lokalno vojno uporište.

Za Filipovića je upravo to ključ njezina razumijevanja. Povijest Dobora ulazi u povijest Bosne, Ugarske, Hrvatske, Dalmacije, Napulja, Venecije i Osmanskog Carstva. Njegovo je značenje lokalno, bosansko, regionalno, ali i nadregionalno.

U završnom dijelu izlaganja Filipović je otvorio pitanje kako su srednjovjekovni velikaši bili sposobni graditi tako snažne utvrde, dok današnje generacije imaju problema čak i sa sačuvanjem njihovih ostataka.

Dio odgovora vidi u gospodarskoj snazi srednjovjekovne Bosne, posebno u razvoju rudarstva srebra. Uz sudjelovanje rudara saskog podrijetla, srebro iz Bosne i susjednih područja izlazilo je na europska i mediteranska tržišta, stvarajući bogatstvo koje se pretvaralo u političku moć, gradove, palače i utvrde. Filipović je to slikovito usporedio sa značenjem koje je otkriće nafte imalo za pojedine zemlje Bliskoga istoka. Srebra danas više nema u onom značenju koje je imalo tada, ali ostala je baština koju je to bogatstvo stvorilo.

Upravo nju vidi kao današnji kapital – resurs za obrazovanje, turizam, međunarodno povezivanje i razvoj.

Povijesne veze Dobora s Mađarskom i drugim europskim prostorima mogle bi se, prema njegovu mišljenju, koristiti i pri traženju partnera za obnovu. Međutim, posjetitelje se ne može privući samo pričom. Mora im se imati što pokazati.

Stjepan Marčetić – Vratiti život Doboru

Ako je Jašarević govorio o tome što Dobor jest, a Filipović o tome zašto je važan, izlaganje Stjepana Marčetića bilo je usmjereno prema pitanju što s Doborom učiniti danas.

Marčetić je također naglasio da njegova važnost daleko nadilazi današnje administrativne granice. Dobor je prisutan u historiografiji Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Ugarske, ali i u školskim i sveučilišnim udžbenicima.

Zato mu, smatra, ne treba tek stvarati prepoznatljivost.

„Brand Dobora već je stvoren.“

Tu postojeću prepoznatljivost treba ponovno probuditi, valorizirati i pretvoriti u konkretan sadržaj.

Marčetić je istaknuo da je vrlo važno što su inicijativu pokrenule lokalne zajednice, ali i upozorio da Modriča, Odžak i Vukosavlje same teško mogu financijski nositi projekt takvih razmjera. Općine mogu pokrenuti proces, okupljati partnere i pripremati projekte, ali ozbiljna sredstva moraju se tražiti na višim razinama, u državnim i međunarodnim fondovima te kroz prekograničnu suradnju. Posebno je spomenuo mogućnosti suradnje s Republikom Hrvatskom i Mađarskom, kako zbog dostupnosti europskih fondova tako i zbog povijesnih veza ovih prostora s Doborom.

Kao primjer dugotrajnog i uspješnog procesa revitalizacije predstavio je utvrdu Sokol u Konavlima. Sokol je sredinom 20. stoljeća bio u stanju koje se u određenoj mjeri može usporediti s današnjim Doborom. Prvi ozbiljniji zahvati počeli su još 1950-ih, a ključan trenutak bilo je preuzimanje upravljanja lokalitetom od strane Društva prijatelja dubrovačke starine. Obnova je trajala desetljećima. Radovi i ulaganja odvijali su se kroz 1960-e, 1970-e i 1980-e godine, a potpuno uređenje završeno je tek 2013.

Poruka je jednostavna: ne treba očekivati da se Dobor može obnoviti za godinu, dvije ili tri. Marčetić ne smatra da se dubrovački model može jednostavno preslikati u Posavinu. Ipak, iz njega se mogu preuzeti pojedini organizacijski, pravni i upravljački modeli koji bi omogućili kontinuitet rada i smanjili opasnost da projekt zastane nakon prve faze. Obnovljeni Sokol danas je otvoren javnosti, a prihodi od posjeta ponovno se ulažu u zaštitu baštine. U tome Marčetić vidi i mogući dugoročni cilj Dobora – postići barem određenu razinu samoodrživosti.

Druga njegova ideja jest povezivanje Dobora s drugim srednjovjekovnim utvrdama.

Umjesto da svaki lokalitet pokušava sam privlačiti posjetitelje, moguće je oblikovati širu povijesno-turističku rutu koja bi povezivala, primjerice, Dobor, Doboj, Srebrenik i druge srednjovjekovne gradove. Takav bi sadržaj imao veću turističku, obrazovnu i kulturnu vrijednost od izolirane prezentacije pojedinih lokaliteta.

I upravo se tu nalazi možda najvažnija Marčetićeva poruka: cilj ne smije biti samo obnoviti Dobor. Ako se ulože velika sredstva, obnove zidovi i kule, a nakon toga se ponovno ne zna tko upravlja lokalitetom, što se na njemu događa i zašto bi ga netko posjetio, za nekoliko desetljeća pojavit će se isti problem.

Dobor mora postati vidljiv učenicima, turistima, prolaznicima, povjesničarima, arheolozima i svima koji se zanimaju za prošlost ovoga prostora.

Mora mu se vratiti život.

Modriča, Odžak i Vukosavlje zajedno

Današnje stanje Dobora, međutim, daleko je od njegove povijesne važnosti.

Lokalitet je desetljećima bio izložen propadanju i zarastanju, a problem predstavlja čak i sam pristup tvrđavi. Okolni prostor nije odgovarajuće uređen, vegetacija preuzima ostatke zidina, a na pojedinim mjestima nalaze se i odlagališta otpada.

Predsjednik Društva prijatelja prirode „Lipa“ Ivo Lubina podsjetio je da su upravo iz nevladinog sektora željeli ponovno otvoriti pitanje Dobora. Na lokalitet su ranijih godina dovodili i školsku djecu kako bi im govorili o prošlosti njihova kraja, ali današnje stanje teško može predstavljati dostojan okvir za takvu vrstu nastave i upoznavanja baštine.

Jedan od prvih koraka zato ne mora biti veliki građevinski zahvat. Već uređivanje pristupa, čišćenje prostora, uklanjanje otpada i postavljanje osnovne turističke i informativne infrastrukture bili bi vidljiv početak.

Posebnu težinu inicijativi daje činjenica da su je podržale sve tri susjedne lokalne zajednice.

Načelnik Općine Modriča Jovica Radulović istaknuo je da je i prethodnih godina bilo pokušaja da se preko viših razina vlasti i resornih ministarstava pronađe način za početak radova, ali bez konkretnog rezultata.

„Danas smo ovdje da pokrenemo rad s mrtve točke i da u budućem vremenu uz pomoć fondova Europske unije uspijemo da naša Dobor kula zasja punim sjajem“, poručio je Radulović.

Načelnik Općine Odžak Anes Osmanović naglasio je važnost zajedničkog djelovanja Modriče, Odžaka i Vukosavlja, ocijenivši kako bi obnovljeni Dobor mogao prerasti u širu povijesno-turističku priču na korist stanovnika cijeloga prostora. Načelnik Općine Vukosavlje Zekerijah Bahić također je istaknuo potrebu zajedničkog traženja sredstava – od lokalnih proračuna preko viših razina vlasti do međunarodnih fondova i drugih donatora.

Okrugli stol tako nije dao konačan plan obnove, ali je možda napravio nešto što mu mora prethoditi: za istim stolom okupio je struku, nevladin sektor i tri lokalne zajednice.

Dobor kroz stoljeća – kratka kronologija

1387. Braća Ivaniš i Pavao Horvat, protivnici kralja Žigmunda Luksemburškog, sklanjaju se u Bosnu. Dobivaju Dobor i dodatno ga utvrđuju. Arheološki nalazi upućuju na mogućnost postojanja starije utvrde.

1394. Žigmundova vojska pobjeđuje Horvate kod Dobora. Ivaniš Horvat biva pogubljen, a grad je osvojen i razoren.

1408. Bosanska vojska doživljava težak poraz na području Dobora. Prema srednjovjekovnim izvorima, velik broj zarobljenih plemića nakon bitke je pogubljen.

1449. Kralj Stjepan Tomaš u Doboru sklapa obrambeni sporazum protiv Osmanlija s mačvanskim banom Ivanom Korođijem, posrednikom Janka Hunjadija.

1457. Stjepan Tomaš na Doboru se sastaje s papinskim legatom Juanom Carvajalom i traži pomoć za organiziranje križarskog pohoda protiv Osmanlija.

1470. Dobor se spominje u vezi s velikaškom obitelji Berislavić, koja njime upravlja do osmanskog osvajanja.

1536. Gazi Husrev-beg osvaja Dobor, koji potom ulazi u sastav Bosanskog sandžaka.

1622.–1623. Doborski dizdar i pjesnik Aga-dede piše o Doboru.

1655. Biskup Marijan Maravić bilježi da je Dobor još uvijek aktivna utvrda.

1711. Dobor je sjedište istoimene osmanske nahije.

1716. Austrijska vojska zauzima Dobor i teško ga razara.

1737. U vojnom izvještaju Dobor se opisuje kao napuštena utvrda.

1961. Započinju prva sustavnija arheološka istraživanja lokaliteta.

1969.–1973. Provode se veća arheološka istraživanja i konzervatorski radovi na srednjovjekovnoj utvrdi.

1978. Zaštitnim iskapanjima potvrđeni su tragovi naseljenosti još iz eneolitika, brončanog i željeznog doba.

2005. Dobor-grad proglašen je nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine.

Više od obnove starih zidina

Iz triju stručnih izlaganja zapravo se može izvući jedna zajednička poruka. Jašarević je pokazao koliko je duboka prošlost lokaliteta, Filipović koliko je širok njegov povijesni značaj, a Marčetić je upozorio da će i jedno i drugo malo značiti ako se ne pronađe održiv način upravljanja i korištenja prostora.

Obnova Dobora zato ne bi smjela značiti samo podizanje porušenih zidova i sanaciju kula. Potrebno je urediti pristup, istražiti i stabilizirati teren, dovršiti arheološka istraživanja, pripremiti projektnu dokumentaciju, osmisliti način upravljanja te povijest lokaliteta pretvoriti u sadržaj dostupan učenicima, turistima, stanovnicima ovoga kraja i stručnoj javnosti.

Dobor u sebi nosi povijest koja daleko nadilazi današnje administrativne granice. Na istom prostoru ljudi su živjeli gotovo šest tisuća godina. Njegove su zidine bile svjedoci borbi za ugarsku krunu, sukoba bosanskih velikaša i Žigmunda Luksemburškog, pregovora o obrani od Osmanlija, uspona i pada kraljevstava i carstava. Zato zaštita Dobora nije pitanje jedne općine.

Okrugli stol održan u Modriči pokazao je da postoji spremnost da se nakon dugog razdoblja ponovno počne govoriti o konkretnim koracima. Nevladin sektor pokrenuo je inicijativu, struka je pokazala zašto Dobor vrijedi sačuvati, a Modriča, Odžak i Vukosavlje izrazili su spremnost zajednički raditi na njegovoj budućnosti.

Hoće li nakon riječi uslijediti projektna dokumentacija, čišćenje terena, istraživanja i naposljetku stvarni konzervatorski radovi, tek će se pokazati.

Ali jedan vrijedan korak ipak je napravljen.

Dobor je ponovno postao zajednička tema.

A za utvrdu koja već više od šest stoljeća stoji nad rijekom Bosnom možda upravo od toga mora početi njezin novi život.