Pjesnički susret – Riječ na granici 2026

Toga 18. rujna 2026. godine, uz ugodne zrake rujanskoga sunca i tihi tok Save, prostor uz rijeku ispunili su glasovi književnika koji su svojim stihovima i riječima imali što poručiti okupljenoj publici. Susret je organizirao Centar za kulturu Odžak u suradnji s odžačkim pjesnicima.

Treći pjesnički susret „Riječ na granici“ otvorila je svilajska pjesnikinja Ružica Miličević:

„Kao što i njegovo ime govori, ‘Riječ na granici’ zamišljen je kao prostor susreta, razgovora i dijaloga. Ideja se rodila prije četiri godine. Dugo sam o njoj razmišljala, a onda sam svoju želju podijelila s Franjom Matanovićem, koji ju je podržao. Ubrzo su nam se pridružili Zlatko i Jelena i tako smo postali tim koji danas već treći put organizira ovaj susret.

Naša je želja kroz poeziju, književnost i umjetnost otvoriti prostor za razgovor i bolje razumijevanje svijeta u kojem živimo. Kao što odgovore na pitanja o smislu života traže religija, znanost i filozofija, tako ih i mi tražimo kroz umjetnost i književnost. Mi umjetnici imamo svoj pogled na svijet. Kroz riječ pokušavamo razumjeti čovjeka, društvo i događaje koji nas okružuju.“

Program je vodila Jelena Svrzlić, a pjesnički dio susreta otvorila je slavonskobrodska pjesnikinja Svjetlana Vinjarski, koja je sudjelovala na sva tri dosadašnja susreta. Nakon nje svoje su stihove govorili Slavko Šapina, Marina Kuzmić Laszlo, Ljubica Prce Šimić, Jozo Grgić, Jelena Svrzlić, Pejo Pejić, Slavica Ninković Gašparović i Zlatko Grgić, dok je pjesnički dio programa zaključila Ružica Miličević.

Za sudjelovanje na susretu prijavili su se i Franjo Matanović, Vlado Domazet i Darko Zorić, ali su zbog spriječenosti ovoga puta izostali.

Ugodno svilajsko poslijepodne odzvanjalo je odvažnim, nježnim i angažiranim riječima pjesnika. Prostor uz Savu, uređen upravo za ovu prigodu, dodatno su svojim trudom uljepšale žene iz Svilaja, stvarajući ugodno ozračje za pjesnike i njihove goste.

U pročitanim pjesmama izmjenjivale su se ljubavne, socijalne i antiratne teme. Poezija, ljudi i priroda na trenutak su se stopili u jedinstvenu cjelinu, dajući susretu onu posebnu neposrednost zbog koje se „Riječ na granici“ razlikuje od uobičajenih književnih događanja.

Među publikom se nalazio i poznati posavski pjesnik Joso Živković-Soja, koji je iskoristio priliku za susret, razgovor i razmjenu iskustava s kolegama pjesnicima pristiglima iz različitih krajeva.

Kada su izrečeni posljednji stihovi i riječi koje je ovogodišnji susret donio, druženje je nastavljeno u Domu mjesne zajednice Donji Svilaj, u opuštenoj atmosferi razgovora, novih poznanstava i pjesničkih susreta.

Nakon trećega izdanja „Riječi na granici“ već se može govoriti o rađanju tradicije. Ideja koja je prije nekoliko godina započela kao želja nekolicine zaljubljenika u književnost postupno okuplja sve širi krug autora i ljubitelja pisane riječi.

Za očekivati je da će se u godinama koje dolaze ovom pjesničkom susretu pridružiti novi autori koji će u njegovoj ideji prepoznati ono što povezuje sve dosadašnje sudionike – želju da se kroz književnost, razgovor i susret među ljudima grade mostovi ondje gdje postoje granice. I da tako nastane novo umrežavanje oko lijepih riječi i moćnih ideja.

Jer granice razdvajaju prostor, ali riječ ih može prijeći.

Kako bismo se pobliže upoznali s pjesnikinjama i pjesnicima koji su sudjelovali na ovogodišnjem susretu „Riječ na granici“, u nastavku donosimo njihove kratke biografije.

SVJETLANA VINJARSKI rođena je 1971. godine u Slavonskom Brodu. Diplomirala je pravo u Osijeku, a danas živi i djeluje u Hrvatskoj. Uz profesionalni život njeguje veliku ljubav prema književnosti, čitanju i pisanju. Strastvena je ljubiteljica knjiga te svoju privatnu biblioteku neprestano obogaćuje novim naslovima. Posebno mjesto u njezinu životu zauzimaju obitelj i životinje, osobito mačke i psi. Književnim se stvaralaštvom intenzivnije bavi posljednjih godina, kada svoja razmišljanja, pjesme i kratke prozne zapise počinje objavljivati na društvenim mrežama. Iz tih su zapisa postupno nastajale prepoznatljive lirske cjeline u kojima sabire iskustva, osjećaje i razmišljanja oblikovana tijekom desetljeća života. Njezina poezija polazi od osobnog iskustva, ali istodobno progovara o univerzalnim ljudskim temama – ljubavi, gubitku, usamljenosti, nadi, sjećanju i potrazi za unutarnjim mirom. Sudjelovala je na sva tri pjesnička susreta.

SLAVKO ŠAPINA rođen je 1967. godine u Novom Selu kod Bosanskog Šamca. Osnovnu školu pohađao je u Grebnicama, a srednju Elektrotehničku školu završio je u Bosanskom Šamcu. Nakon ratnih zbivanja i izbjeglištva nastanio se u Hrvatskoj, u Osijeku, gdje je s obitelji živio u Livani sve do 2014. godine. Tada odlazi u Njemačku, gdje i danas živi i radi. Poeziju je počeo pisati još u svojim dvadesetim godinama. Prvu zbirku pjesama, „Stotinu proljeća“, objavio je 2021. godine. U njoj su, uz novije pjesme, zastupljeni i njegovi stihovi nastali još tijekom srednjoškolskih dana. Drugu zbirku, „Tišine od stakla“, čine pjesme nastale u razdoblju od 2021. do 2023. godine. Njegovo pjesničko stvaralaštvo tako povezuje različita životna razdoblja, osobna iskustva i sjećanja koja su se tijekom godina pretočila u stihove.

MARINA KUZMIĆ LASZLO rođena je 1978. godine u Zagrebu. Završila je Klasičnu gimnaziju, a potom na Filozofskom fakultetu u Zagrebu studij engleskog i hrvatskog jezika i književnosti. Profesionalno se bavi prevođenjem, lekturom i uređivanjem tekstova. Posebno je zanimaju ljubav, međuljudski odnosi i njihova psihološka dimenzija. Piše cijeli život, na hrvatskom i engleskom jeziku. Svoje je tekstove objavljivala u školskim i studentskim časopisima, na književnim portalima te u književnim časopisima. Na društvenim mrežama objavljuje poeziju i mikroprozu, a piše i kratke priče i osvrte. Na natječaju za književnu nagradu „Milivoj Cvetnić“ 2022. godine njezin je rad pohvaljen. Članica je Društva profesora hrvatskog jezika, a bila je i urednica bloga „Čovjek-časopis – regionalna književna panorama“. Od 2025. godine na Instagramu razvija poseban književni projekt u kojem stvara virtualne književne bedževe koristeći stihove regionalnih pjesnikinja, povezujući tako suvremene digitalne forme s promocijom poezije i ženskoga književnog stvaralaštva.

LJUBICA PRCE ŠIMIĆ rođena je 1967. godine u Tuzli. Odrasla je na Husinu, gdje je završila osnovnu školu, a gimnaziju je pohađala u Tuzli. Nakon toga studirala je novinarstvo u Sarajevu. Dio života provela je u Njemačkoj, a potom se preselila u Australiju. Već 26 godina sa suprugom i trima kćerima živi u Adelaideu, gdje radi u administraciji obiteljskog poduzeća. Slobodno vrijeme rado posvećuje dugim šetnjama, čitanju i pisanju poezije. Kroz stihove njeguje ljubav prema riječi, bilježi osobna iskustva i osjećaje te pronalazi vlastiti prostor književnog izražavanja.

JOZO GRGIĆ rođen je 1952. godine u Potočanima. Djetinjstvo, mladost i velik dio zrelih godina proveo je na području općine Odžak, u Bosanskoj Posavini. Ratne 1992. godine odlazi u Njemačku, gdje nekoliko godina živi u izbjeglištvu. Nakon toga vraća se u Hrvatsku i nastanjuje u Dugom Selu kod Zagreba. Početkom novoga tisućljeća ponovno se vraća u Odžak, gdje ostaje do umirovljenja. Danas živi u Dugom Selu. Pisati je počeo još u mladosti. Tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga stoljeća svoje je pjesme objavljivao u različitim časopisima, školskim i zidnim novinama te drugim publikacijama. Iako se pisanjem bavi desetljećima, dugo nije objavio samostalnu zbirku pjesama. Godine 2026. objavio je svoju prvu zbirku pjesama, „Riječ na riječ“, kojom je na jednom mjestu sabrao dio dugogodišnjega pjesničkog stvaralaštva.

JELENA SVRZLIĆ rođena je 1970. godine u Potočanima. Osnovno i srednjoškolsko obrazovanje završila je u Odžaku, gdje je 1988. godine maturirala. Iste godine upisala je Pravni fakultet u Sarajevu, na kojem je diplomirala 1993. godine, u ratnim okolnostima, stekavši zvanje diplomirane pravnice. Ratne godine provedene u opkoljenom Sarajevu ostavile su dubok trag u njezinu životu i kasnijem književnom stvaralaštvu. U svom književnom radu njeguje lirsku poeziju i autobiografski intoniranu prozu. Kroz osobno iskustvo progovara o djetinjstvu, obitelji, zavičaju, ratu, ljubavi, majčinstvu, nadi i ljudskoj izdržljivosti. Njezino stvaralaštvo obilježavaju iskren, emotivan i introspektivan izraz te snažan osjećaj pripadnosti rodnom kraju. Godine 2016. objavila je „Sarajevske sjene“, zbirku pjesama i proze u kojoj se osobna iskustva prepliću sa širim temama ljudske patnje, otpornosti i nade.

PEJO PEJIĆ rođen je 1964. godine u Matićima. Završio je Opću gimnaziju u Orašju, a potom studirao povijest na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Od 1994. do 2008. godine obnašao je dužnost ravnatelja Centra za kulturu Orašje, a bavio se i novinarstvom, među ostalim u „Posavskom glasniku“. Sudionik je rata i ratni vojni invalid. Nakon rata aktivno se uključio u kulturni život Bosanske Posavine te je bio među pokretačima i organizatorima brojnih književnih i kulturnih manifestacija na području Orašja, dajući značajan doprinos očuvanju kulturnoga identiteta i književnoga života svoga zavičaja. Poezijom se bavi dugi niz godina, a sudjelovao je na brojnim pjesničkim susretima i književnim manifestacijama u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. U svom književnom radu ponajprije njeguje domoljubnu, zavičajnu i refleksivnu poeziju. Njegov pjesnički izraz obilježavaju sažetost, simboličnost te promišljanja o ratu, zavičaju, društvenim promjenama i sudbini običnoga čovjeka. Godine 2021. objavio je zbirku pjesama „Bio jednom jedan rat“, u kojoj se posebno snažno odražavaju teme rata, sjećanja i osobnog odnosa prema zavičaju.

SLAVICA NINKOVIĆ GAŠPAROVIĆ rođena je 1962. godine u Donjem Svilaju. Još kao dijete s obitelji se seli u Slavoniju, potom u Zagreb, a kasnije se ponovno vraća u Slavoniju. Tijekom cijeloga života njeguje uspomene na rodni kraj i djetinjstvo provedeno uz baku u Donjem Svilaju, što je ostavilo snažan trag i u njezinu umjetničkom izrazu. Piše poeziju i bajke za djecu, među kojima su i priče namijenjene djeci koja se liječe od karcinoma, a njihov rukopis još čeka svoju priliku za objavljivanje. U slobodno vrijeme bavi se i slikarstvom. Zajedno s Elizabeth Kozinom 2018. godine osnovala je udrugu „Putokaz za Afriku“, usmjerenu na pomoć djeci u Ruandi koja odrastaju u teškim životnim i materijalnim uvjetima. Njezinu poeziju obilježavaju sažet slobodni stih, intiman ton i meditativan ugođaj. Česti su motivi ljubavi, sjećanja, svjetlosti, sna, čežnje i unutarnjega mira. Jednostavnošću izraza i iskrenom emocijom gradi prepoznatljiv pjesnički glas koji čitatelja poziva na suosjećanje, nadu i vjeru u ljepotu svakodnevnoga života. Također je sudionica sva tri pjesnička susreta.

ZLATKO GRGIĆ rođen je 1976. godine u Gradačcu. Djetinjstvo je proveo u Odžaku, a tijekom ratne 1992. godine seli se u okolicu Zagreba. Od 1995. godine trajno je nastanjen u Dugom Selu, pokraj Zagreba.

Opću gimnaziju te Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije završio je u Zagrebu. Nakon toga završio je i poslijediplomski studij Upravljanje kvalitetom na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, dodatno se usavršavajući u području sustava upravljanja kojim se profesionalno bavi. Sklonost pisanju pokazuje još tijekom srednjoškolskih dana, ponajprije kroz kratke priče i poeziju. Književnom se stvaralaštvu intenzivnije vraća u zrelijim godinama. Prvo književno djelo, roman „Plava vrata“, objavio je 2020. godine, a 2022. godine zbirku priča „Priče iz drevnih vremena“. Prvu zbirku poezije, „Pred Suncem“, objavio je 2024. godine. Pripremio je i novu zbirku poezije i pjesama pod naslovom „Predstava bez imena“.

RUŽICA MILIČEVIĆ rođena je 1967. godine u Donjem Svilaju kod Odžaka. Studij sociologije završila je na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu. Zbog ratnih događanja u Bosni i Hercegovini 13. travnja 1992. godine napustila je Sarajevo i preselila se u austrijski Bad Ischl, gdje i danas živi. U svom književnom radu piše poeziju i prozu, a među čestim su temama njezinih djela zavičaj, identitet, migracija, međuljudski odnosi, vjera i univerzalne ljudske vrijednosti. Uz književno stvaralaštvo aktivno djeluje na području međukulturalnog i međureligijskog dijaloga te promicanja integracije i suživota u austrijskom društvu. Bavi se i slikarstvom i crtanjem, kojima se posvetila kao samouka umjetnica. Do danas je priredila dvadesetak samostalnih izložbi. Svojim likovnim radovima, jednako kao i književnim stvaralaštvom, nastoji izraziti osobni doživljaj svijeta, čovjeka i prirode. Aktivno sudjeluje u kulturnim događanjima u Austriji i Bosni i Hercegovini te svojim djelovanjem pridonosi povezivanju iseljeništva s kulturnom baštinom rodnoga kraja. Godine 2020. objavila je zbirku pjesama „Dozvolite da se predstavim“, a 2023. godine zbirku „Otac i svijet“.

Svojim će djelima u zborniku sa susreta pridonijeti i pjesnici koji, premda spriječeni osobno sudjelovati na ovogodišnjem susretu, svojim stihovima ostaju dijelom zajedničke pjesničke priče „Riječi na granici“:

FRANJO MATANOVIĆ rođen je 1964. godine u Donjem Svilaju kod Odžaka. Piše poeziju, kratku prozu i eseje, a dio svojega književnog stvaralaštva objavljuje i na talijanskom jeziku. Prve pjesme objavio je krajem osamdesetih godina u slavonskobrodskom književnom časopisu „Brodolom“, omladinskom tisku te u zajedničkim pjesničkim zbirkama. U tom je razdoblju aktivno djelovao u Književnoj omladini Hrvatske (KOH), koju je jedno vrijeme i vodio, te sudjelovao u radu drugih književnih skupina. Istodobno je pokrenuo i uređivao omladinsko glasilo „Cilj“. Njegov književni izraz obilježavaju egzistencijalna promišljanja, ironija, društvena kritika te propitivanje identiteta, vremena, slobode i položaja pojedinca. Nekonvencionalnim pristupom i izraženom autorskom individualnošću gradi prepoznatljiv književni glas. Dio života proveo je u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Italiji, povezujući svojim djelovanjem različite kulturne prostore, ali pritom ostajući snažno vezan uz rodnu Bosansku Posavinu. Danas živi i djeluje u Donjem Svilaju. Godine 2006. objavio je zbirku pjesama „Kupite Franju“, a 2023. godine dvojezičnu zbirku „Između zida prošlosti i zida budućnosti / Tra il muro del passato e il muro del futuro“.

VLADO DOMAZET rođen je 1962. godine u Garevcu, općina Modriča. Nakon ratnih događanja u Bosanskoj Posavini seli se u Istru. Radio je u Policijskoj upravi Pula, potom u Poreču te u PNUSKOK-u u Rijeci. Danas živi u Poreču. Piše poeziju, kratke priče i romane, a za svoje je književno stvaralaštvo dobio više nagrada na različitim festivalima. Autor je pjesme „Garevo moje“, svojevrsne himne rodnoga mjesta, koju je uglazbio i izveo pjevač Ivan Martić Ivica. Njegovi radovi zastupljeni su u više od osamdeset pet zbornika objavljenih u desetak europskih zemalja. Član je Matice hrvatske, Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne i Književnog kluba Bosanske Posavine, a djeluje i kao glavni tajnik nacionalnog odbora Hrvatske za nagrade u književnosti i umjetničkom stvaralaštvu. Prvi roman, „Kad svibanj utihne“, objavio je 2018. godine. Slijedili su roman „Jesen u Garevcu“ 2022. te „Tajna odžačkih polja“ 2023. godine. Godine 2024. objavio je zbirku pjesama i kratkih priča „Od Garevca do Tavankuta“, a 2025. zbirku „Duša od kristala“. Roman „Dječak s obale rijeke Save“ objavljen je 2026. godine.

DARKO ZORIĆ rođen je 1980. godine u Tuzli, gdje i danas živi i stvara. Bosanska Posavina zauzima posebno mjesto u njegovu životu, a značajan dio vremena provodi u Odžaku, gradu s kojim ga vežu i snažne osobne poveznice. Pisanom riječju bavi se od mladosti. U središtu njegova književnog interesa nalaze se životne prilike i neprilike hrvatskoga seljaka u burnim povijesnim razdobljima, osobito njegova borba za ravnopravnost, obrazovanje i društveni napredak. U svojim tekstovima nastoji sačuvati sjećanje na prošla vremena, svakodnevni život običnoga čovjeka te društvene i povijesne okolnosti koje su oblikovale život hrvatskoga stanovništva u Bosni i Hercegovini. Aktivan je član Hrvatskog kulturnog vijeća, Hrvatskog sabora kulture, Matice hrvatske i HKD-a Napredak. Član je i Nadzornog odbora Napretkove podružnice u Ilijašu.

Ružica Miličević: Terapija

Majka plete čarape.

Svaki dan dva posavska priglavka.

Za dva sina.

Sutra ih pori.

Ponijet će ih ispod pazuha na onaj svijet.

Bit će to kao da ide na hodočašće kad se, one sušne godine, zavjetovala za kišu.

Pored njenih nogu prede mačka.

Pamti svaki bod, svaki jecaj.

Njenom ulicom trče djeca.

Kose im svilene leluja vjetar.

Baš kao što su njenim dječacima kad su ih odveli na strijeljanje.