Spisateljica neočekivanih obrata

Ivka Ilić Kovačević rođena 1965. godine u Novom Selu (Balegovcu). Poslije završene škole u Rijeci, odlazi na rad u Švicarsku gdje obitava sa svojim mužem Ivom i njihovom djecom. Za sebe voli reći da je život nikada nije mazio, ali da mu ni ona nije dozvolila da je zgazi. Želeći ostaviti iza sebe trag, nešto po čemu će je se sjećati, počela je pisati. Najprije je napisala roman „Otac kamenog srca“, objavljen 2021. godine, zatim nastavaka tog romana „Majka bez duše“, 2023. godine te zbirku poezije „Pjesme s dušom život piše“ objavljenu 2024. godine.

1. Poštovana gđo. Ilić Kovačević, možete nam ukratko opisati kako ste se počeli baviti pisanjem? Vi ste izašli iz totalne anonimnosti, pojavili se s knjigom „Otac kamenog srca“ i odmah privukli pozornost šireg čitateljstva koje je dobro prihvatilo Vaš rad. Je li bilo prethodnih sklonosti pisanju pa ste se napokon odlučili nešto napisati ili je posrijedi nešto drugo?

Kad me misli  vrate u moju prošlost, vidim sebe kao malu djevojčicu koja  mnogo voli knjigu i pisanje. Pošto sam živjela u siromašnim uvjetima nisam ni pokušavala izraziti želju da kupim knjigu, bila sam sretna s posuđenim. Pjesme kao i kratke priče pisala sam po papirićima i u rokovnike koje sam dobivala na  poklon. Malo, skoro ništa iz tih dana nisam sačuvala. Tad, a ni mnogo godina kasnije nisam imala namjeru sama napisati niti objaviti knjigu.

2. Vaš prvi roman izašao je u jeku korone, ali se vrlo brzo vijest o njemu proširila putem društvenih mreža. Što je najviše pomoglo tome da se „Otac kamenog srca“ brzo nađe na policama mnogih Posavaca?

Na to pitanje, najbolji  odgovor znali bi dati oni koji su u to vrijeme kupili moju knjigu! Ipak, mislim da je sam naslov knjige mnoge napravio znatiželjne, a kasnije i dojmovi koji su objavljeni na društvenim mrežama.

3. Je li istina da ste htjeli napisati roman o svom životu, ali kad ste čuli jednu drugu nevjerojatnu priču od svoje prijateljice, odlučili ste ispričati njezinu neobičnu životnu priču. Temelji li se „Otac kamenog srca“ na istinitim događajima?

Da, istina je. Želja mi je bila da svoj život stavim na papir i ostavim svojoj djeci. U šali sam znala reći: „Tko zna možda ga djeca i ukoriče!“ Tad još nisam imala namjeru objavljivati knjige.

Ne mogu se sjetiti ni godine ni datuma, znam samo da je bilo vrijeme ručka. Bili smo u kantini i kao i obično razgovarali o svačemu. Ispričala sam svojoj radnoj kolegici o svojoj namjeri. Kao da je čekala taj trenutak! Otvorila je svoju dušu i priča je počela. Pažljivo sam slušala i kad je priča bila gotova upitala sam je: „Smijem li ja to, što si mi ispričala, napisati? Ostala je bez riječi, a i daha! Zaklela sam se da nikada, nikome neću odati o kome se u toj priči radi! Čak ni tad nisam imala namjeru da tu, istinitu, životnu priču objavim. Tad je jedina želja bila da je napišem. Kad je bila gotova i kad sam cijeloj priči  dala ime, kćerka je rekla: „Mama, mislim da bi bilo šteta da to ne objaviš kao knjigu!“ Tako je sve počelo…

4. Bilo je puno povratnih informacija od ljudi koji su pročitali Vaš prvi roman. Što Vam je najdublje ostalo u sjećanju od raznih čitatelja koji su pohvalili Vaše djelo ili Vam o njemu ispričali svoj cjelokupni doživljaj?

Najteže mi je što ih je jako mnogo reklo da vide sebe u toj knjizi! Istovremeno sam bila sretna kad su mi neki rekli da se osjećaju puno lakše poslije čitanja moje knjige zato što su čitajući je oslobodili se svoga bola! Žalosno je koliko ljudi pati, svoju patnju cijeli život nose u sebi i da se te svoje patnje oslobode čitajući knjigu neke nepoznate osobe.

5. „Majka bez duše“ nastavak je romana „Otac kamenog srca“. Ali tu imamo jednu neobičnu situaciju. „Otac kamenog srca“ priča je koju nam iznosi Ivona, glavna junakinja knjige, kao svoju životnu ispovijed počevši od svoje četvrte godine, u kojoj je izgubila majku, pa sve do svoje mature. No, u nastavku romana, „Majci bez duše“ glavnu ulogu preuzima njezina sestra Maja, koja iz perspektive odrasle osobe prepričava istu priču s malo drugačijim detaljima. Je li bilo teško nastaviti pisati roman iz drugačije perspektive ili je to došlo prirodno samo po sebi?

Niste prvi koji me to pitate. Nemam poseban razlog zašto sam baš tako pisala, mislim da je to došlo samo po sebi.

6. Oba vaša romana možemo smatrati cjelovitom pričom. Oba su puna obrata, neočekivanih situacija, tužnih trenutaka, ali i prelijepih doživljaja, a dramatična su do samog kraja. Jednom riječju, nevjerojatna priča. Oba pišu životne priče, snagu u ljudskim bićima koja ih podiže i kad je najteže. Je li ga bilo teško pisati? Jesu Vam se događale situacije da ste morali prekinuti, pa onda nastaviti kasnije? Ponekad se čini kad ih čovjek iščitava da bi i kamen mogao proplakati, a ne samo ljudsko srce. U nekim trenucima vjerujem da je bilo teško nastaviti opisivati stvari koje duboko bole. Vjerujem da ovo nije bio nimalo lak posao, ali ipak ste uspjeli. Kako ste zadovoljni učinjenim? Jesu li romani u sadržajnom smislu onakvi kakvim ste ih željeli učiniti?

Da, to jedna životna priča u dva dijela. Pisati mi nije bilo teško. Puno je teže bilo kad sam priču privela kraju i odlučila da je pročitam. Potekle su suze! Morala sam više puta prekidati i ponovo nastaviti. U knjigama je jako puno mojih emocija, koje su u meni ponovo oživjele. Teško je pomiriti se sa nekim doživljajima, ali da bi život tekao dalje, čovjek mora prošlost ostaviti daleko od sebe. Tek kad sam mislila da je sve onako kako sam željela tad sam svoj rukopis predala onima koji su trebali od mog rukopisa napraviti knjigu. Korice mojih knjiga, djelo su moje mašte od koje  je Nora Foks (umjetničko ime) napravila slike koje bez riječi govore! Obadva romana su baš onakvi kakvim sam ih zamislila u onom trenutku kad sam ih odlučila objaviti.

7. Oba romana pričaju jednu tužnu priču i postavljaju pitanje: „Je li sve to baš tako moralo biti?“. Puno je tužnih priča na svijetu, mnogi ljudi prolaze kroz pakao na zemlji. To ih očvrsne ili slomi. S druge strane imamo ljude koji nemaju osjećaj za druge oko sebe, njima je empatija nepoznat pojam. Ipak, očevi kamenog srca i majke bez duše nisu česta pojava. No, događa se. Što mislite kakav teret nose ljudi koji su odrastali na ovom svijetu odbačeni od najmilijih, od majke ili oca, ili čak ponekad od oboje?

Mislim, a puno toga sam i sama doživjela, da oni koji su odrasli bez roditeljske ljubavi to ne osjećaju sve dok sami ne postanu roditelji. Ta ljubav im je nepoznata sve do onog trenutka dok svoje dijete ne osjete u svom naručju. Tek tad znaju šta oni daju, a sami to nikad nisu dobili!

8. Nakon objavljivanja romana, krenuli ste s promocijama knjiga. Održali ste mnoge promocije u mnogim gradovima. Kako je publika prihvatila Vaše knjige? Je li bilo teško pričati o njima na promocijama? Koje doživljaje pamtite sa svojih promocija?

Pošto iza mene ne stoji niti jedna izdavačka kuća, reklame i dogovor promocija sama sam radila. Uspjela sam održati mnogo promocija u nekoliko država i mjesta, kao što su npr. Balegovac, Ada, Odžak, Orašje, Osijek, Sveta Klara, Rijeka, Bern, Luzern, Soloturn, Salzburg, Graz, Beč, München i Rim, i svagdje mi je bilo na poseban način lijepo. Za mene je, sve osim pisanja bilo novo i zato sam jako ponosna na uspjehu koji sam postigla. S ponosom sam pričala o svojim djelima koje je moja publika jako dobro prihvatila. Svaka promocija bila je lijepa na svoj način, a ja ću izdvojiti dvije koje su mi bile posebne. Doživljaja je bilo različitih, ali najdublje u sjećanju ostao mi je Salzburg i Rim.

U HKŽ Alojzija Stepinca u Salzburgu osjeća se nešto posebno. Svi članovi, uključujući i svećenika, svi su tako suživljeni jedni s drugima da dok jedan nešto pomisli, drugi to već radi. U meni su izazvali osjećaj da sam jedna od njih, osjećaj koji je teško opisati riječima, ali bi mu ipak dala ime, a nazvala bih ga osjećaj pripadnosti. Hvala im od srca.

Iz Rima me prati lijepa promocija i iznenađenje koje me je ostavilo bez daha… Vješte ruke članice udruge Hrvatsko talijanskog mozaika Rim napravile su moju knjigu u obliku torte koja je bila skoro potpuno identična mojoj knjizi. Bez obzira koliko da se zahvalim mislim da bi bilo malo za pomoć koju sam na mnogim mjestima dobila.

Posebno se zahvaljujem svojoj obitelji zato što bez njihove pomoći ne bi bilo ni knjiga, a ni promocija.

9. Jesu li promocije Vaših knjiga ispunile očekivanja? S obzirom da živimo u vremenima kad je knjiga više kao suvenir na polici nego kao udžbenik života i kad tek rijetki čitaju, kakav je Vaš osjećaj prijema knjiga kod publike? Jeste li uspjeli prodati očekivani broj primjeraka knjiga? U kojim državama su knjige najviše tražene?

Žalosno je da su knjige sve manje tražene. Koliko se ja sjećam, nekad davno knjige su bile poslastice za dušu i rado smo se njima sladili. Pogriješila bih kad bih rekla da toga više nema, ali na žalost jako malo. Iskrena da budem nisam imala neka posebna očekivanja. U ovaj posao sam ušla bez iskustva i s uspjehom sam prezadovoljna. Najviše knjiga prodala sam u Švicarskoj.

10. Novac od prodaje knjiga poslužio je i u humanitarne svrhe. Možete li nam nešto malo više reći o tome?

Dogovor sam napravila s Ivonom da dijelom novca pomognem samohranim majkama u potrebi. Svatko tko je pročitao drugi dio mogao je dobiti odgovor, zašto. Prošle godina sam napravila  iznimku i  veći dio novca poslala za liječenje djevojke koja je, hvala Bogu, ozdravila.

11. Nakon dva uspješna romana, pojavljujete se sa zbirkom pjesama. „Pjesme s dušom život piše“ sadrže velik broj naslova, velik broj tema, s posebnim emocionalnim naglaskom. Pjesme su životne, posvećene raznim osobama kroz razna životna razdoblja, pisane u rimi i jednostavne, razumljive, pristupačne široj publici. Takoreći, kroz njih možemo sagledati Vaš život. Možete nam otkriti u kojem razdoblju su nastajale ove pjesme i što Vas je ponukalo da ih konačno objavite?

Pjesme sam pisala za svoju dušu. Mislim da nisam baš veliki pjesnik, ali se ipak puno našlo onih kojima su se moje pjesme svidjele. Mnoge pjesme opisuju moj život i u njima su opjevani istiniti  događaji. Ima i onih koje su nastale iz želja, mašte i u njima postoje neke poruke. Ne mogu točno reći razdoblje u kojemu su pjesme nastale, ali znam da su neke stare preko dvadeset i više godina. Zbirku sam objavila izričito zbog onih koji su čitajući moje pjesme rekli da one imaju dušu. Upravo zbog toga sam zbirku nazvala: „Pjesme s dušom život piše.“

12. Postoje li neke posebne pjesme koje biste nam izdvojili iz ove cjeline? One koje posebno doživljavate i imaju poruke koje najbolje odražavaju Vaš životni svjetonazor i iskustvo?

Od svih pjesama izdvojila bih dvije koje nose veliku poruku!

NIKAD NIJE KASNO

Da obraza nema svatko,

poznato je nama svima

Ipak teško prihvatit je

kakvih nas sve, svugdje ima!

Nekada se čovjek stidi

tuđe bruke i sramote,

a nečovjek rado drugom

piše i svoje grozote.

Mnogi neće nikad shvatit,

a većini bit će jasno,

da postati dobar čovjek

nikad nije grešno, kasno!

NEŽELJENE RIJEČI

„Oprosti“ ne bismo

izgovorit htjeli,

a „Oprosti“ rado

čut bismo željeli!

Preteško se kaže,

a rado se sluša.

Bez te riječi pati

povrijeđena duša.

Za tu dušu lijeka

doktori nemaju,

al‘ imaju oni

što govorit znaju.

Oni prave riječi

pronaći moraju,

poslije kojih duša

bit će ko u raju!

13. S obzirom na dosad objavljena djela, jasno mi je da Ivka Ilić-Kovačević ne miruje u literarnom smislu. Pretpostavljam da postoje i nove pjesme kao i planovi za nove knjige u bližoj ili daljnjoj budućnosti. Ako se ne varam, prvotna namjera bila Vam je ispričati Vašu životnu priču putem romana, budući da, kako i sami ističete, život Vas nije mazio, pa bi i takav autobiografski roman mogao privući izuzetnu pozornost čitalačke publike. Jeste li odustali od pisanja takvog romana ili ga možemo očekivati u nekoj perspektivi? I kakvi su Vam sljedeći planovi na književnom polju?

Istina je da i dalje  pišem, a neke pjesme i objavim na putem Facebooka ili Whatsappa. Kao što sam već rekla, moju životnu priču želim i već sam veliki dio napisala, a da ću je objaviti, to nikad nisam obećala. Prepustit ću to budućnosti. Ko zna možda se ipak nekad  odlučim da je objavim. Kao i do sad prepuštam, pisanje i objave knjiga, mojim osjećajima. Ono što osjetim i mislim da je ispravno to ću i učiniti!

14. Veći broj Vaših pjesama zavičajnog su karaktera. Naslovi poput „Zavičaju, mili kraju“, „Dobro jutro, Posavino“, „Rodni kraju“, „Posavino“, „Vratit ću se“, „Selo milo“, „Bosna“, „Roditeljska kuća“ puno govore. Što za Vas znači zavičaj? Vraćate li se svojoj Posavini rado i kad god je to moguće?

Ja svoj život živim u tri zemlje, ali zavičaj imam samo jedan, a on je tamo gdje sam se rodila i djetinjstvo provela. Za njega me veže puno uspomena, lijepih, a puno više tužnih. Pored svega u svoj zavičaj odlazim rado i u mnogim pjesmama sam ga opjevala. Nadam se u skorije vrijeme da ću moći više vremena provoditi tamo gdje sam odrasla. Nisam baš sigurna da ću mu se zauvijek vratiti! U Švicarskoj sam već 41. godinu i ovdje mi je najveće bogatstvo, a to su moja djeca, a sad i unučići, koje ne mogu i ne želim zauvijek napustiti!