Rođena sam u obitelji u kojoj nisam bila željena. I mama i tata su iza sebe imali propale brakove. Očito su se bili svidjeli jedno drugome, no nisu si karakterno najbolje odgovarali. Iz njihove veze, koja je vrlo brzo postala fizičke naravi, dogodilo se začeće moje nerođene sestre/brata.
Ubili su ga/ju čim su saznali da je na putu. Unatoč upotrebi kontracepcije, mama je ponovno ostala trudna i opet su kanili ubiti to malo biće. Mami je liječnik rekao da ne bi bilo dobro za njezino zdravlje da u tako kratkom vremenskom roku ima dva pobačaja, pa je dijete ipak bilo zadržano. Danas me zanima tko je bio taj liječnik kojemu dugujem svoj život jer to biće, ta nakupina tkiva (kako to pobornici pobačaja znaju reći) bila sam JA. Inače, od rodbine sam saznala da je u to vrijeme odlazak na abortus bio poput odlaska zubaru. Nitko nije razmišljao da je to nešto loše i otvoreno se i bez ikakve grižnje savjesti pričalo o tome kad bi neka žena ostala trudna i odlučila poći na to. Bilo je to takvo vrijeme, takvo razmišljanje.
Rasla sam u problematičnoj obitelji, koja je nastala samo zbog toga što sam ja bila na putu, trpjela sam svađe, a često i zlostavljanja oca nad majkom.
Nisam bila krštena i nisam ništa znala o Bogu sve dok mi moja polusestra (koja je također živjela s nama) nije jednom pričala o Bogu. Ona ga je tad opisala šturo, kao jako starog čovjeka, koji je negdje na nebu. Ne sjećam se sad što mi je još pričala, samo se sjećam da mi je kako bi mi olakšala viziju Boga spomenula da je star kao moj stric.
Taj isti stric je bio glava obitelji. Kao partizan i glavna faca u mjesnoj policiji, on je ujedno bio i najstariji od braće i sestara moga oca. Svima je govorio kako će živjeti, njega su se više-manje svi bojali. Moj je tata bio dosta pod njegovim utjecajem. Susjedi katolici su često na zajedničkim kavama znali priupitati moje roditelje kad će me krstiti, a tata bi se samo nasmiješio i šutio. Mama je bila za to, no nije inzistirala. Mogla me naučiti neke molitve, no danas kaže da se bojala oca pa mi nije ništa spominjala kako je on ne bi izgrdio i istukao ako pred njime bubnem slučajno neki pojam vezan uz Boga. Ni bake me nisu učile molitvama ni spominjale Boga preda mnom, iako su obje u duši bile vjernice i tatina mama je čuvala mali kipić sv. Antuna (pronašla sam nakon njezine smrti).
Dakle, seka mi je pričala o Bogu, možda kad sam imala 10 godina. U isto vrijeme sam se družila s djecom koja su išla u crkvu i kroz priču s njima bih čula da oni nekamo odlaze nedjeljom, da idu na vjeronauk itd. Sjećam se da sam jednoj svojoj prijateljici govorila neka se ondje pomoli i za mene. To sam čula od svoje mame, ona je isto to govorila nekad jednoj ženi, pa sam onda i ja to govorila svojoj prijateljici. Sestra me naučila prekrižiti se i to je bilo sve što sam znala kad sam imala 9, 10 godina.
Jednoga dana mi je susjed s kojime sam se najčešće igrala rekao da ide na misu i da pođem s njime. Ne znam što sam rekla svojim roditeljima, jesam li im išta rekla, samo sam pošla s njime.
Pred crkvom su neki dijelili markice koje bi djeca uzimala i lijepila u bilježnicu, kao dokaz da su bila na misi. To im je bilo za vjeronauk. I meni su to dali, spontano. Ušla sam u crkvu i ondje smo se susjed i ja razdvojili jer su muški stajali s desne strane, a žene s lijeve. Bila na prvi put na misi, kao desetogodišnje dijete, sama na lijevoj stranici crkve, ništa nisam razumjela, nijednu molitvu nisam znala.
A kad sam došla kući našla sam mamin molitvenik iz 1971. godine i naučila sam 3 osnovne molitve (Očenaš, Zdravomarijo i Slava ocu). Za 2 dana je bio vjeronauk, mama mi priča (jer sam neke detalje do sad bila zaboravila), da sam samo došla u kuhinju, naslonila se na štok od vrata i rekla: "Idem s Ivicom na vjeronauk!" Tata nije ništa rekao. Krenula sam na vjeronauk, bio je kraj 1989. godine. Komunizam je počeo nestajati, rušile su se vlade. U Rumunjskoj je divljao Chaucesku, stizale su vijesti da treba pomoći ljudima, naročito djeci.
Tjedan ili dva prije toga je bio moj 11-i rođendan i kao poklon od roditelja sam dobila shopping izlet u Mađarsku i Austriju, na koji smo pošle sestra i ja. Sjećam se da sam kupila veliko pakiranje flomastera, onako po 3 seta u pakiranju. To je tada bilo moderno. Kad se u školi prikupljala pomoć za rumunjsku djecu, dala sam 1 ili 2 seta flomastera i još mnogo toga. Mama mi je govorila da dajem previše, a ja sam davala srcem, jer sam srcem vjerovala u Božju riječ da treba podijeliti s ljudima u nevolji. Nismo bili bogati, daleko od toga, otac bi često zapio svoju plaću i mama bi nas onda prehranjivala kako je znala, no meni realno nije trebalo toliko flomastera.
1990. godine sam kršena i išla sam na Prvu pričest. Za kumu sam si odabrala onu istu ženu kojoj je mama govorila neka se pomoli za nju kad ide na misu. Ona je ove godine umrla od leukemije. Kroz život mi je bila pravi oslonac, u svakoj nevolji. S njezinom kćeri sam danas povezana kumstvom, ona je moja vjenčana kuma.
Moja je vjera nakon Prve pričesti počela stagnirati, nedostajao mi je neki poticaj jer više nisam morala na vjeronauk i samo sam odlazila na misu. Promjena se dogodila krajem 1991. godine, kad sam se priključila crkvenome zboru. Ondje je moja vjera dalje cvjetala, poput biljke koja iziskuje svakodnevno zalijevanje.
Dan-danas sam u crkvenome zboru, samo što sam u tome razdoblju od 22 godine pjevala i u svjetovnom zboru, a i u još drugim crkvama.
Bila sam 5 godina u FRAMI, neko vrijeme i u FSR-u. U FSR-u sam upoznala divnu osobu, koja mi je i danas prijateljica, a spoznala sam i ružnu istinu o nekim ljudima koji su jednom riječju farizeji. Neki kažu da bi netko drugi, da je to doživio, možda prestao biti i vjernik, ne bi više išao u crkvu. Ja nisam jer vjerujem u Boga, u Njegovu dobrotu, i da sve ima razloge, kako dobro, tako i zlo.
Možda će zlo koje je meni učinjeno biti za rast tih istih osoba u vjeri.
U životu su mi se događale razne ružne stvari i mnogo sam suza prolila zbog svoje obitelji, neuspjelih ljubavi, agresivnih i zločestih ljudi koji su mi bili prijatelji ili poznanici, kako koji. Ali iz svega toga sam izašla, sve sam to prebrodila, a vjera je ostala. Vjera da postoji ljubav jer ljubav, iako je apstraktna imenica, itekako je vidljiva u našim djelima, većim i manjim, sitnim gestama. I sve mi se na kraju okrenulo na dobro.
S nekim stvarima još muku mučim, neki odnosi iziskuju još mnogo strpljenja i ljubavi, a neki su već sad jako dobri.
Zaljubljivala sam se često, valjda zato što nije bilo puno ljubavi u mojoj obitelji, a nijedna veza nije upalila, i vidim da je dobro jer nijedna od tih veza nije bila ono najbolje za mene.
Ova veza u kojoj sam sad, ovaj brak, Božje je djelo, on je uslišanje mojih upornih molitava da mi On pošalje onoga tko će me voljeti i razumjeti i ja njega.
Nije savršeno, no mi ljudi nismo savršeni, ali možemo težiti savršenstvu, možemo težiti tome da budemo bolji muževi/žene, djeca, prijatelji, rodbina, prijatelji, kolege. Možemo težiti tome da volimo unatoč boli koju nam ti isti koje sam nabrojala zadaju. Samo ljubav može zaliječiti rane. Samo ljubav može od nesretnika učiniti sretnika. A uzor te ljubav je (meni) Isus Krist.
Anica Bošnjak