20
Mon, Jan
7 New Articles

Ružica Kopačević - Miličević
Typography

andjeliDobri anđeli. Anđeli čuvari. Za sreću. Dug život. Dobro zdravlje. Zaštitinički šire svoja  krila, bdijući nad nama, dok mi bezbrižno spavamo.Vječita noćna smjena nebeske bijele vojske,koja  brižno viri iz zasjede nevidljivih svjetova.

Ponekad malo zadrijemaju, pa se potom brzo brecnu iz sna, protrljaju snene svevidljive oči i opet nastave da stražare u palači našeg srca. Našeg života.
 
Posrnuli anđeli, protjerani iz rajske tvornice kiča lete nebom.Smiju i stidljivo mašu  iza paravana izloga.U trgovini mješovite robe i  u dućanu cipela. Šta imaju cipele sa anđelima? Možda garancija za njihov dugi vijek.

Nerijetko se mogu naći na stalaži između sredstava  za čišćenje i hula hop čarapa.
Mala, nevina nebeska lica uklesana u kamen. Ovjekovječena na razglednici. Na kupolama katedrala.Svugdje oko nas. Pegasus nije. Čovjek ne može biti. Ostaci kolektivnog sjećanja na krilata prabića, prije nego je Adam posrnuo i progutao jabuku iz Evine ruke.

Pred Božić tonemo u nostalgično  sjećanje na krila koja su nam otpala.
Poslovica kaže:“I pad je let.“
Tako čovjek u svojoj čeznji za letom, za svojim praiskonskim darom, koji mu je oduzet, gradi letjelice i vaja figurice anđela. Spomen na sretne dane. Ili čeznja za letenjem? Za nebom. Nebom u nama. Ko zna.
Jedno je točno. Pred Božić nas preplave tone mrtvih anđela, što bi moglo dovesti do zaljučka, da smo najnesretnija i najnesposobnija bića u galaksiji. Pa se može činiti da nas samo mali, goli, stidljivi anđeli mogu osloboditi prokletstva. Učiniti sretnijim. Ljepšim. Duhovnijim. U kredencu lažne sreće, uvijek se nađe po jedan anđeo, kao  zamjena za vlastitu duhovnost!

Ako smo skloni pretjeranom gomilanju anđela, krajnje je vrijeme da se upitamo, da li se radi  o zapostavljenom anđelu u nama. Zakržljalom  biću, pokrivenom prašinom ravnodušnosti. Kao kolekcionari prividne sreće, sakupljamo i poklanjanjamo okamenjene vodiće kroz džunglu života.Brišemo prašinu sa kamenih figurica služeći padu umjesto letu.
Prašina živi od spomena na nju. Njenog brisanja. Ko prašini služi u nju se pretvara.
Vezu, koja je prekinuta izmedu  čovjeka i tvorca, ne može zamijeniti  kamen.
Pri tome zaboravljamo zaroniti  u dubinu svoga srca, riznicu duhovnih darova, te tako padamo po drugi put.
Ove godine, potražimo lepršave, nasmijane, radosne  i uvijek  dobro raspoložene  darežljive krilate zaštitnike, u sebi.
Kako bi se ispunilo obećanje, da ćemo kad umremo sličiti  anđelima.

Za Posavinu.org piše Ružica Kopačević Miličević,20.12.2013.