Baš nekako u vrijeme oko kršćanskog blagdana Svi sveti ili kako ga narod često naziva Dan mrtvih, okiša se, lišće prospe po putu, sam predio se ožalosti i u sebe obruši. Svjetlo se pomuti, sunce oslabi, a krajolik, tugoljav i smeten skupi i smanji.
Narod kao da osjeti odsustvo dobrodošlice vanjskog svijeta, uvuče se u kuće, viri kroz prozor i samo po potrebi izlaze vani. Tu prilično mrtvu atmosferu prekine nadolazeći blagdan i neki čudni naboj kojim se ispuni prostor i njegovi žitelji. Nanizani spomenici, okićeni krizantemama, plastičnim cvijećem i obasjani svijećama pretvore se u sletišta duša. Uspostavi se spona između neba i zemlje. Izemeđu zaborava i sjećanja.
Narod krene put svojih rodnih mijesta, put groblja, kao na veliki svepoći sprovod, ispraćajući sve one koje nije mogao ili još jednom one koje je već ispratio. Ima nešto u tom ritualu ponavljanja i sjećanja dubokog, mudrog i ljekovitog. Ispraćamo svoje misli, mirimo se sa bolom i prevrćemo po glavi sjećanja kao najveće dragocjenosti, koje se u koletivnom činu, jednom godišnje vade i obnavljaju. Ljubimo iznova lica svojih bližnjih uklesana u hladni kamen. Djeca ponovo dobiju majke i očeve, a roditelji još jednom svoju djecu. Pogotovo majke kojima su umrla mala djeca, prilaze i nježno dotiču slike svoje djece kao da ih miluju prije spavanja, ispunjene mirom i sigurnošću što znaju da imaju svoje anđele.
Taj dan sjećamo se svojih mrtvih. Pa, iako znam da više nisu s nama, ipak ne volim tu riječ- mrtvi. Radje bih rekla dan susreta sa živima i sa uspomenama. Smrt, kao konačno odredište i zadnja postaja naše životne golgote proviruje kroz kamene ploče i nagovještava prolaznost svega, pa i nas samih. Na tom mjestu, osjeti se duboki mir i pomirenje sa činjenicom da smo konačni.
Poneki grobovi su prazni, niko nije došao, pa, kako nebi padali u oči, komšije ili poznanici prilaze nabrzinu pale svijeću, prekrste se i dostojanstveno udalje.
Nakon mise nastane obilazak groblja, slične obilasku ulica voljenog grada, te čudenje radi onih koji su umrli, a da za to nismo znali. Kad utihne molitva, osjeti se neko olakšanje, susret sa rođacima, prijateljima, i uobičajna pitanja gdje žiiviš, koliko djece imaš, i kad se vraćaš nazad?
Kuće i kafići ponovo se ispune, kao nekada, prije rata, hladni zidovi ugriju, smijeh zamijeni ćutnju, žamor ispuni prostorije, podignu se čaše, nazdravi , pokoja popije za one koji više nisu s nama, i prisjetimo se dogodovština sa pokojnima. Prolije se par suza i na kraju vrati svakodnevnim temama.
Noć polako padne, živi poliježu, a mrtvi utonu u u duboki spokoj rečenice:“ Svjetlost vječna neka im svijetli.“
Polako se razilazimo, iza nas ostaju groblja i mjesta kao živi prazni muzeji. Slabi tragovi dima, miris drva, sela i gradovi sa poluživim stanovištvom, koje je cijelu godinu čekalo na ovaj dan, u kome će se raseljeni, mrtvi i ovo malo preostalih živih spojiti u jednu cjelinu, da bi opet kao nekada, bar na jedan dan, sve bilo prisno i toplo.
Saginjem se i uzimam grumen zemlje, krišom ga stavljam u torbu. Na putu za Austriju ga vadim kao talisman, prinosim nosu, udišem miris zavičaja. Kapi kiše padaju po šofer šajbi, kolone vozila čekaju na granici. Brišem potisnute suze i gutam kamen u grlu, koji nikako da sklizne ili da se istopi.
Prelazimo granicu. Svakodnevne brige se uvlače u naše misli, na grobovima trepere lampinjoni, a povjetarac nježno zavija kroz pročelja grobnica. Smanjuje se svjetlo i raste zebnja- koga ćemo iduće godine zateći, a koga oplakivati.
Ružica Kopačević-Miličević
15.10.2015{jathumbnail off}