Virus corone se širi i osvaja, ne samo teritorije naše planete, nego nas, naša čula, misli, uvlači se pod kožu, mijenja nas iznutra i spolja. Njegova ekspanzija se odvija u fazama, počevši od državnih mjera kao što su zabrana javnog okupljanja, prestanak letova, zatvaranje granica, zatvaranje radnih mjesta, uvođenje nošenja maski.
Našu osobnu katastrofu započinjemo euforičnom kupovinom zaliha hrane i wc papira, na red dolazi čišćenje kuće, izbacujemo nepotrebne stvari, peremo prozore i na koncu dolazi „dobrovoljna“ samoizolacija.
Druga faza počinje invazijom lančanih poruka, duhovnih savjeta od strane grupa molitvenih skupina, instrukcija o disanju, apokaliptičnih proročanstava, lančanih fejsbuk igrica. Brzo ulazimo u kolo opće tragedije svijeta, grozničavo prosljeđujemo spasonosne molitve, recepte za spravljanje čudesnog napitka protiv corona virusa, vadimo stare čaršafe i stolnjake, te od njih šijemo zaštitne maske. Nismo ni slutili da smo okruženi mnoštvom žena koje vladaju umijećem šivanja.
Zovemo rodbinu, prijatelje s kojima se dugo nismo čuli, svi jedni drugima želimo puno zdravlja i dug život. Počinjemo razmišljati o zatvorenicima, beskućnicima, o izbjeglicama. Plačemo zbog sirotinje u Indiji, zbog potresa u Hrvatskoj.
Život nam se polako svodi na trokut: corona-karantena-rastojanje.
A onda fejsbuk preplavljuju pozivi da podijelimo slike iz doba radosti, burljamo po starim albumima i u eter ubacujemo rečenice: Izazov prihvaćen: dijelimo stare fotografije, i tako simbolično pristajemo na podjelu svijeta na nas sada, i na nas prije corone. Kakvi ćemo biti poslije corone, to nitko ne zna.
Potom slijedi faza „new heroes“. Na TV se pojavljuju novi heroji, medicinsko osoblje, radnici u supermarketu, čistačice u bolnicama, pekari, čistaci ulica itd. Odgovor na to su
balkonski koncerti, izlazimo na balkone, aplaudiramo novim herojima, pjevamo gerilske pjesme i domoljubne himne, zvonimo na vrata komšijama, nudimo im pomoć.
Puno jedemo, slabo se krećemo, loše spavamo, pitamo se zašto virus, čitamo teorije zavjere. Inspiraciju za život nalazimo u novom poretku svijeta koji bi trebao da se uspostavi nakon karantene u kojoj se nalazi cijela planeta.
Preispitujemo dosadašnje vrijednosti, norme ponašanja, svjetovne i religiozne praktike, stavljamo pod lupu stare sisteme, tražimo alternativne načine komunikacije i rada.
Na drugačiji način se pozdravljamo, nitko više ne spominje muslimane koji ne pružaju ruku kad se pozdravljaju, nitko ne priča o ženama u burkama, jer smo svi na neki način zakamuflirani, distanca je postala poželjna i samo ona nam može spasiti život.
Statistike nam objašnjavaju da sve i nije tako crno kako se na prvi pogled čini, da se radi o umiranju starije populacije, te da ih nije ubio virus corone, umrli bi od nečeg drugog. Ekolozi poručuju da prihvatimo čišćenju zemlje, obnavljanje ekološkog sustava, pročišćavanje zraka.Čitamo o pticama koje su konačno slobodne, punih pluća dišu i cvrkuću, o lastama i rodama koje mogu nesmetano da lete bez aviona koji im presijecaju putanju.Razvijamo strategije spasa, strategije umiranja, strategije pomirenja i mirenja.
Cijeli svijet je u ratu s nevidljivim neprijateljem, ujedinjen u zajedničkoj borbi, krči pute nekoj novoj zemlji. Faze kroz koje prolazimo su praćene odgovarajućim emocionalnim stanjima. Prvo nevjerica, slijedi strah i tjeskoba, zatim dolazi agresivnosti, i onda pomirenje i tišina.
Počinjemo se navikavati na stanje izolacije, straha, drugačijeg načina bitisanja, preispitujemo sebe i druge, tražimo odgovore na „potop“ svijeta, koji se ustvari već odavno davi, a da to do sada nije primijetio.
S obzirom na to da smrt sve radi planski, dolazi u zakazano vrijeme, da je budućnost vjerojatna , i da će se neke stvari desiti, bez obzira na njihov uzrok, mi tu staru poznanicu ne možemo zaustaviti.
Ne trebamo se bojati za ovaj svijet i strahovati od njegovog smaknuća .
Isto tako je neosnovana bojazan za planetu zemlju koja je srce svemira, vitalni organ kozmičkog tijela, koje sakato ne može funkcionirati.
Alternativa za smrt je život, i jedno bez drugoga ne mogu egzistirati, dokle god postoji smrt postojat će i život.
Zemlja se mijenja, mi se prilagođavamo, otkrivamo stare oblike odnosa na novi način.
Ne trebamo se plašiti nove zemlje, sve dok je starog neba. I na kraju iz svega ovoga će mudri izvući neku pouku, a glupi će pastina ispitu i po drugi puta.
Za Posavinu.org piše Ružica Kopačević - Miličević