26
Sun, Jan
7 New Articles

Ružica Kopačević - Miličević
Typography

hr bihSvjetsko nogometno prvenstvo me natjeralo da razmišljam o zastavama, o kojima nisam razmišljala od kako sam kao pionir nosila štafetu mašući  zastavom bivše Juge. Možda ni tada ne bi o njoj razmišljala da mi  u oči nije upala jedna, za mene tada, velika nepravilnost na njoj.

Zvijezda je bila crvena a ne plava. To me  kao rođenu estetičarku, pomalo iritiralo. Znači po mojim kriterijima , zastava prvo mora da bude lijepa i logična.

Njeno lepršanje na vjetru uz zvuke himne poprimalo bi mistične oblike kolektivne svijesti, mutne, zastrašujuće,  budeći osjećaj pripadnosti i zajedništva. U dobru, a još više u zlu. Štof koji je povlačio stroge granice  između našeg i tuđeg. Njeno  svečano dizanje uz zvuke himne, kod mene je obično izazivalo jezu i dizanje kose na glavi, a nerijetko je bilo popraćeno  prolivanjem suza. Sličan  osjećaj imala sam na ponoćki  kad se oglašavala ona božićna„u sve vrijeme godišta“.

Njen sadržaj obično je izražavao junačku prošlost, ljepotu zemlje, patriotizam, pozivao braću na slogu, opjevavao plodnost zemlje i  raskoš njenog pejzaža. Njom se svevišnji Bog zvao u pomoć u borbi protiv neprijatelja , a nerijetko  je domovina nazivana  majkom,  koja svoju djecu poziva  na zajedničku budućnost.

Vratimo se zastavama. Jučer sam opet, idući na posao, srela Ristu, Matu i Mirzu. Ovaj put su raspravljali o nogometu, na građevini u blizini mjesnog kolodvora. Sjedili su na hrpi iskopane zemlje sa hlačama punim osušenog suhog maltera,  žuljevima na rukama , oborenih glava, jeli su „Leberkäsesemmel“ i nevoljko, žvačući,  progovarali  pokoju riječ. Tugovali su  za domovinom koju su svojim novcem i znojem izgrađivali odavde iz tuđine, baš kao što se  izgrađuju  i zemlje trećeg  svijeta. Srčući svoju Coffee to goo, već hladnu, uzdišući  radi proteklih vremena kad su je pili iz džezve i ibrika, te ne  samo da su pili  dobru kavu, nego  u njenom talogu mogli  da zavire i u svoju  budućnost.

Sva trojica su imala Bosansko  porijeklo, a sada  tri adrese.  Jednu gdje su rođeni drugu u Austriji,   gdje žive i rade, a treću u zemlji „matici“, u  koju su bili protjerani za vrijeme rata.

Risto u Vojvodini, Mate u Kninu a Mirza u Sarajevu, u starom gradu,  gdje  je za  ženu i djecu nakon rata kupio povoljan stan od nekog Srbina. A rođen je u Bijeljini u koju nije otišao od završetka rata. Ali sa čije se adrese nikad nije ni odjavio.

„Moj Risto, jučer su se Bosanska i Hrvatska zastava zajedno vihorile na stadionu“, reče Mirza, zagrize leberkezesemel, pa nastavi: “ma baš ih je fino vidjeti, a i Srbija navija za nas.“ Eno baš jučer čitam u novinama kako nas podržavaju.“

 Risto nije ništa govorio. Valjda što se Srbija nije plasirala na svjetsko prvenstvo. Mate i Mirza su od njega potajno  očekivali da navija za Bosnu i Hercegovinu i Hrvatsku.
 
„Hrvati su uvijek imali svoj barjak, reče Mate, pa nastavi eee još se  sjećam kad sam ono išao u armiju, na oproštajnoj večeri  smo slušali ploče Šabana Šaulića , bijelog dugmeta igrali kolo u avliji,  na našoj kući se vihorio  hrvatski barjak. Morali smo paziti da nas ne uhvati policija. Imali smo mi i Jugoslovensku zastavu u kući, za svaki slučaj, ako bi oni došli.“
Mirza ga pogleda, te  progovori:“ Bogami, kod mene je samo Jugoslovenska zastava. A kakve mi razlike između Jugoslovenske i bivše zastave Bosne i Hercegovine, bilo je svejedno hoćeš ovu ili onu zakačit.“

Risto što je bilo kod vas, upita Mate. „A šta će biti moj Mate, krsna slava, Srpska zastava, a ni Jugoslovenska nije smjela da fali.“

„Ja mislim,reče Mirza, da bi najbolje bilo  da je naša bosanska zastava bijela.“

„ Kako bolan Mirza misliš bijela“,začuđeno zapita Rosto. „ Fino, bijela , nastavi Mirza, bez ičega na sebi , čista, nevina i prazna. Znak  predaje Jer smo se predali drugima da upravljaju nama, jer se još uvijek  nismo složili  tko je od koga potekao, čija je zemlja Bosna.“

Mate se počeša po glavi pa reče:“ Nije ti ni ta loša Mirza. To bi bilo najpametnije. Uvijek su nas brisali. Pa je nabolje da i mi sve izbrišemo.“

„Hajde, hajde što ste se uhvatili nostalgije, dovoljno je da kakva budala  zapali zastavu tamo u Bosni, reče Mile, i eto ti opet 1990.

Žurila sam na posao, nasmijala sam se njihovoj diskusiji i nastavila put. Ali nisam prestala razmišljati o njima i priči o zastavama i barjacima. Bili su pod utiscima svjetskog prvenstva. Nije ni čudo, svi  programi i Facebook stranice su bile preplavljene slikama Bosanskih i Hrvatskih  zastava, ujedinjenih  u borbi protiv velikih nogometnih sila. Djevojke su bojile trepavice u boje zastave, na ramena se  tetovirale kockice i ljiljani, dječije dude pretvarale u žute trokutove i bijele zvijezde.  Onima koji su se oblačili u zastave i javno  eksponirali, pripisivali su nacionalizam. A oni su se branili argumentom, da su samo patrioti.

Zarobljeni u tajni  svijet simbola, u jedan  vizualni jezik, koji je vladao njima ovih dvadesetak dana, živjeli su svoju strast. Svoju želju, da bar jednom budu moćniji i jači od onih koji su uvijek bili veliki i slavni.

Dovoljno je bilo da zaigramo jedni protiv drugih i da se obistine Miletove slutnje, mislila sam u sebi, strahujući da ne dođe do duela između BiH i Hrvatske.

 Jer sam znala da smo taoci prošlosti, nedovoljno ili jednostrano utvrđenih povijesnih činjenica. Stoljećima  živimo kao u nekom negativnom kristalu mržnje,  hermetički zatvorenoj  istini o sličnosti. Na taj način se svakodnevno vršila okupacija  umova, umjesto tuđih teritorija. I gradila budućnost na  laži o razlikama. Živeći u Austriji uvidjela sam da se narodni govor regije Austrijske „Salzkammergut“,  više  razlikuje od književnog austrijskog govora, nego naša tri jezika međusobno.
 
 Bez znanja, da su se zastave u našim trima državama uvijek mijenjale  ovisno o tome, dali su bile slobodne, anektirane, dali smo bili u savezu sa drugim zemljama  i kakvo nam je bilo političko uređenje, ljudi su mahali njima, baš kao da mašu propusnicama za vječni život. Ponašali se kao da su  rođeni sa njom, da je dio posteljice od koje se ne mogu rastati. Jer će time prestati disati. Prestati postojati kao ljudi i pretvoriti se u neljude. Naime,česta  promjena naših nacionalnih  zastava, govori o previranjima, patnji, nepostojanosti, neodređenosti, prevarama i premoći velikih nad nama, malim zemljama, koje uporno izmišljamo novu teoriju međusobne različitosti u doba evolucije tekstilnog dizajna zastava.
 
Jučer je  moja devetogodišnja  kćerkica dotrčala iz škole sva zadihana, sa željom da mi što prije ispriča  što je novo naučila u školi o konfliktima:“ Mama, rekla je, konflikt je kad svežeš  dva gladna magarca za repove, a pred njih staviš hranu, svaki vuče na svoju stranu, umjesto da odriješe repove i dogovore koji će prvi zagristi.“ Baš tako, pomislih, kad se već magarci ne mogu dogovoriti, mora da gladuju zavezanih repova.

Danas u ponoć igra Hrvatska protiv Kameruna. Moram priznati da sam jako uzbuđena. Baš kao što sam bila kad je igrala BiH protiv Argentine. Mate, Risto i Mirza gledat će utakmicu u bosanskom klubu. U Austriji. Svaki će piti svoju pivu, galamit, psovati, mlatarati rukama, grliti se, skakati i potezat svaki za svojom flašom. Plaćati novi ceh. I ubadati u ćevape na stolu. Bez obzira na ishod, probudit će se u Austriji, baš kao i mnogi njihovi zemljaci diljem svijeta. Obući će radno odijelo i nastaviti život na gradilištima diljem svijeta. Zastave će se smjenjivati na pobjedničkim prijestoljima. Puniti džepovi i kase FIFE. Dizajnirati nove majice, šalove, kape i sunčane naočale sa nacionalnim obilježjima.

Noć je padala a ja sam pomalo bila umorna od razmišljanja što bi bilo da BiH zaigra protiv Hrvatske. Ugasila sam svjetlo i krenula na spavanje. Usput sam upalila  „Narodni Radio“. Kroz prostoriju je odjeknuo zvuk melodije „ Kada umrem zamotan u bilo“, dok sam brzo  uranjala u san,  kako bi se što prije naspavala do ponoći, kada će se zavijoriti zastave i rasplamsati strasti. Nakon čega će  jedni slaviti, a drugi plakati. U ovom trenutku sve je još bilo nejasno. Jedino što je bilo  izvjesno i ohrabrujuće, bila je činjenica  da je sutra novi dan i s njim nova nafaka!

Za Posavinu.org piše Ružica Kopačević-Miličević, Bad Ischl