Nakon povratka iz Bosne navikavam se na austrijsku monotoniju savršenog reda i sterilne čistoće. Nema pasa bez vlasnika, kokoša bez nogu, kuća bez vrata i ljudi koji žive od nafake.
Naročito mi fali divlja i nepredvidiva priroda. Stabla koja imaju slobodu rasta. Miris pekmeza od šljiva. Livade iz čijih dozrelih cvjetova padaju sjemenke. Krošnje pune plodova u kojima uživaju pčele i ose.
Mravi koji najavljuju promjenu vremena. I moćna rečenica ; Zatvori prozor ubit će te propuh. U Bosni se u po ljeta djeca razbole za što su uvijek krivi moćni vjetrovi koji se sudare imeđu dva otvorena prozora ili vrata, a koji su ovdje jači i od tornada. To vam je nešto kao kad se sudare dva inata ili dvije ljute duše. Hrvaju se dva zlovjetra, spetljaju u kobni čvor iz koga ih može raspetljati samo neko tijelo u koje će ući, a ono odbolavati tu njihovu kavgu.
Pa kao biblijski zli duhovi koji lutaju dok se ne nastane u nekom tijelu, tako i taj zloduh Propuh, luta dok ne ugleda otvorene prozore i vrata, uleti, udari dijete posred čela. Ovaj padne, a mater poviče.“Zatvaraj, ubi dijete propuh!“
Pak kad je već ubijeno, usred žege pozatvaraju sve otvore, spuste roletne, pa sve to još podebljaju coper- dekama i mušemama, čak i rupe kroz koje su donedavno ulazili mravi zatrpaju pepelom ii pijeskom.
Tako zabarikadirani, svi zajedno, odpočnu velnes u bosanskoj sauni. Nastane stanje općeg preznojavanja, svi pate sa ubijenim od promaje, sve dok ne naiđe lubeničar koji dreči iz sveg glasa kao da zapomaže :“Bostana, bostana, još malo pa nestalo“. Tad neko otvori vrata, svi izlete kao iz ustajalog autobusa Centrotransa. Ubijeni dođe do avaza, otvori oči, protegne se, napije vode i ustane. I život krene iznova.
Ovdje nema promaje, niti zrelog paradajza. Ne čuje se zujanje muha i komaraca, niti ima sočnih lubenica i dinja po jednu marku. Niko nikog ne viče na kavu, svi rade i nekud žure. Sve livade i dvorišta su podšišani na istu dužinu. Skoro niti jedno ljepše mjesto ne možete posjetiti ako ne platite ulaznicu.
Dok promatram ove dobro uređene zatvore, za koje se plaća ulaz, i ulicu ispod moga balkona, na čijem kraju se nalaze tri kuće, gospodina Steinera, njegovog oca i očevog unuka, koji se posjećuju samo za Božić, Uskrs i kad se otvori testament, uzdahnuh duboko i pomislih „ E da mi je sad malo Bosne , pa makar me i promaja ubila.“
Ružica Kopačević- Miličević, Austrija , 6.8.2015{jathumbnail off}