TOLISA-Ono što veseli i fratre i vjernike ove župe jest da mnogi mladići i djevojke nakon srednje škole upisuju neki studij. Još su radosniji kada se ti mladi nakon studija vrate na svoju rodnu grudu i svoje znanje prenose budućim generacijama.
Piše: Jozo JEZERČIĆ
Uzmete li mapu Bosne i Hercegovine s vidno iscrtanim granicama entiteta Federacije i Republike Srpske, za oko će vam zasigurno zapeti sjeveroistočni dio Bosanske Posavine. Pripada Federaciji ali je od nje fizički odijeljen Republikom Srpskom, a svojom sjevernom stranom omeđen je rijekom Savom, prirodnom granicom s Republikom Hrvatskom. U političkom smislu područje pripada Županiji posavskoj i općini Orašje, ali je u crkvenim krugovima veći dio toga područja poznat pod imenom župa Tolisa. Nju danas čine sela Tolisa, Donja Mahala, Ugljara, Kostrč i Matići.
Otvaranje povijesti. Prvi pisani spomenici koji govore o ovome kraju datiraju iz daleke 1244. godine, kada ugarski kralj Bela IV. izdaje povelju bosanskom biskupu, po kojoj mu daruje neke posjede u sjevernoj Bosni. Riječ je o posjedu pod nazivom Terra Tolys, koji je ime dobio po rijeci Tolisi. Naziv Tolys je grčkog podrijetla i označava blato, glib. Ime su, dakle, ovom području dali stari Grci koji su na svojim trgovačkim putovanjima dopirali do ovog područja, koje je zbog izlijevanja rijeke često bilo poplavljeno i blatno.
Povijest ovoga kraja je bila dosta burna. Toliški je kraj kroz srednji vijek bio najčešće u sastavu bosanske države, ali su njime jurišali konji mongolskih ratnika kao i ugarskih „križara“, koji su išli u ratne pohode protiv Crkve bosanske. Ni padom Bosne pod tursku vlast 1463, na ovom području nisu utihnuli ratni pokliči i zveket oružja. Toliški kraj ulazi u sastav Srebreničke banovine koja je poslužila kao tampon-zona između Ugarsko-hrvatskog Kraljevstva i Osmanlijskog Carstva, pa su se koplja i dalje lomila na ovom području.
Kraj je bio slabo naseljen, kako zbog čestih sukoba, tako i zbog poplava okolnih rijeka, ali se još više smanjuje padom ovog područja pod tursku vlast. Uslijedila su stradanja katolika, ali i česte migracije koje su se pojačale u vrijeme i nakon austro-turskih ratova. U kriznim situacijama stanovništvo bi migriralo preko Save u Babinu Gredu, Županju, Blato, Štitar i Bošnjake. Uspostavom mira oni bi se vraćali na desnu stranu Save, na svoju zemlju. Najpoznatiji zbjeg dogodio se 1788. za austro-turskog (Dubičkog) rata. Po naredbi Turaka morali su se svi iseliti iz svojih sela. Nakon rata puk se vraća svojim kućama, ali nalaze samo zgarišta pa se odlučuju kuće graditi na drugom mjestu. O tome je fra Martin Nedić ovako pisao: Kad su se nakon 4 godine povratili od svojih selah i zgradah najdoše samo garište, muslimani sve su uništili i popalili. Na povratku dakle župljani Toliški nehtjedoše opet nastaniti se na garištima nego se selo Tolisa pomače prama iztoku za pol sata, te se ono prijašnje mjesto i danas zove „Kućišta“, a d. Mahla i ona se prama jugu pomače, te se staro mjesto danas zove „stari šljivici“… I danas u toliškim Kućištima postoji stari bunar kao nijemi svjedok i trajni spomen na patnje toliškog puka.
Ovaj je kraj dolaskom Osmanlija smatran ničijom zemljom pa su turske vlasti nastojale ove krajeve nastaniti Vlasima. Davali bi im zemlju u posjed, a ovi bi zauzvrat čuvali granicu. Naseljavanja muslimana nije bilo i to prvenstveno zbog poplavnog tla, ali i zbog blizine granice. No, zbog učestalih pobuna katoličkog i pravoslavnog življa, turske vlasti su odlučile u ove krajeve naseliti i muslimane. Odluku je ubrzao progon muslimana i Turaka iz Šapca, Valjeva, Užica i Beograda. Vezir Osman Šerif paša je krenuo 1863. u obilazak Bosne kako bi pronašao smještaj za prognanike iz Srbije. Određeno je da se za njih uz Savu sagradi pet novih naselja. Jedno od njih bilo je i Orašje koje je tada dobilo naziv Donja Azizija, prema tadašnjem sultanu Abdulu Azizu. Tako Orašje postaje središtem toliškog kraja i prvi grad u BiH s urbanističkim planom. Orašje je, naime, građeno po uzoru na turske gradove u obliku šahovske ploče s ulicama koje se jedna na drugu naslanjaju pod pravim kutom.
Bog će providjeti. Uspostavom austro-ugarske vlasti ovo se područje, kao uostalom i cijela BiH, počinje razvijati kulturno i gospodarski. Razvoj će uskoro usporiti Prvi, a zatim i Drugi svjetski rat. Uz ratne nevolje i rijeka Sava je znala stvarati velike probleme potapajući cijela sela. Izgradnjom nasipa uz Savu opasnost od poplava je smanjena.
U bivšoj je državi toliški kraj, kao i svi ostali krajevi s hrvatskim življem, a raspadom Jugoslavije ispričao jednu od najstrašnijih priča o stradanju, ali i jednu od najljepših priča o ljubavi prema rodnoj grudi i vjeri. Početkom rata srpsko se pučanstvo povlači u dio općine u Lončarima i Pelagićevu i ondje stvaraju općinu „novo Orašje“. U općini Orašje ostaje oko 22.000 Hrvata katolika i oko 2.000 muslimana Bošnjaka. Između njih nije bilo ratnih sukoba, zajednički su se borili protiv istog neprijatelja. Svakodnevno su napadani iz svih mogućih oružja, ali su na kraju iz rata izišli kao pobjednici. Unatoč ratu, u župnoj su crkvi neprestano slavljene mise, a crkva bi svaki put bila potpuno ispunjena. Na pitanje fra Marka Oršolića ml. zašto riskiraju i pod granatama dolaze u crkvu, jedna mu je vjernica odgovorila: Moj ujače, djecu sam ispratila na crtu, a ja kud ću nego u crkvu, a Bog će providiti sa svima nama. I Bog je uistinu providio s ovim krajem. To je jedini dio Bosanske Posavine koji Srbi nisu uspjeli okupirati. Plaćena je velika cijena. Iz župe je poginulo oko 130 branitelja katolika Hrvata, 29 Bošnjaka iz Orašja, a rat je sa sobom odnio i 33 civilne žrtve.
Osnutak župe. Zbog velike rasprostranjenosti Bosanske vikarije i nedostatka svećenika, toliški je kraj dugo čekao da ga se proglasi župom. Pripadao je samostanu u Gornjoj Skakavi, a kasnije gradovrškom samostanu i župi Bijela. Budući da je područje župe Bijela zauzimalo golemi prostor (od Majevice do Save i Bosne) bilo ga je teško kvalitetno pastorizirati, pa Uprava Provincije osniva 1784. godine samostalnu kapelaniju u Tolisi. Njoj je tada pripalo 12 sela: Tolisa, Utorkovište (Donja Mahala), Kostrč, Matići, Ugljara, Oštra Luka, Bok, Domaljevac, Grebnice, Vidovice, Škarić i Prud. Isto područje će pripasti Tolisi i kada je 1802. proglase župom. S vremenom se pojedina sela odvajaju i postaju zasebne župe pa se područje župe Tolise smanjuje. Orašje je zadnje koje se odvojilo od župe Tolise (2006) i postalo samostalna župa posvećena bl. Alojziju Stepincu.
Zahvaljujući upornosti i zalaganju fra Martina Nedića, u Tolisi je sagrađen i samostan koji je kanonski uspostavljen 1876. godine. Danas je samostan u fazi obnove. Na čelu s gvardijanom fra Marijanom Živkovićem franjevci namjeravaju dio samostana pretvoriti u knjižnicu i muzej u kojemu će izložiti bogatu zbirku umjetnina koju posjeduje toliški samostan.
Fra Martin je najzaslužniji i za gradnju župne crkve. Od turskih vlasti je isposlovao ferman te je crkvu počeo graditi 1864. godine. Projekt je napravio Đuro Eichorn iz Osijeka, koji je gradio i župnu kuću 1855. godine. Crkva je posvećena Blaženoj Djevici Mariji na nebo uznesenoj, a građena je po uzoru na staru isusovačku crkvu u Osijeku. Ima dva zvonika i rađena je u romanskom stilu. Planove za zvonike su uradili arhitekti Dausch i Pietro Rimaldi. Kada je crkva završena 1881. godine ubrajana je u ljepše crkve onoga vremena, a i danas spada među najveće crkve u BiH.
Crkva je obnavljana više puta ali je najznačajniju promjenu doživjela 1911, kada joj je unutrašnjost u potpunosti izmijenjena, a strop oslikan. Oslikavanje je uradio Antun Huber iz Bruneka u Tirolu. U svetištu na četverokružnom svodu iza velikog oltara nalazi se slika Presvetog Trojstva, a ispod njega Bl. Djevica Marija na nebo uznesena. Na stropu glavne i dviju sporednih lađa nalazi se 40-ak velikih medaljona svetaca i svetica s umjetnički iskićenim obrubom. Uskoro je crkvu zahvatio požar (1917) pa su slike pocrnile, a žbuka popucala i popadala. Sve je obnovljeno tek 1930, a obnovu je vodio Josip Pellerini iz Vinkovaca. U požaru su nastradale i najstarije orgulje u BiH, ali su i one sanirane i danas su u uporabi. Njih je 1800. godine izradio Caspar Fischer iz Apatina, poznati graditelj orgulja, i to za crkvu sv. Petra i Pavla u Osijeku. Kada su 1894. godine rušili tu crkvu da bi na njezinu mjestu sagradili današnju osječku katedralu, toliški gvardijan fra Filip Oršolić je iz te crkve otkupio orgulje i dva oltara. Od drugih umjetnina koje krase tolišku crkvu treba spomenuti Raspeće Kristovo, rad hrvatskog kipara Ivana Rendića. On je to djelo napravio oko 1880. za biskupa Strossmayera, a ovaj ga kasnije poklonio toliškoj crkvi. Veliki oltar je gradio franjevački brat laik Elekto Maruzzi iz Zagreba. Na oltaru je zastupljena hrvatska ornamentika u rimskom slogu, sa simetričnim vijugama. Usred zlatnine, cvjetova, vitica, zlatnih čipki, kao u zlatnom oblaku, diže se u nebesa sveta Bogorodica. Nedavno su na crkvi postavljeni vitraji akademskog umjetnika Vlatka Blažanovića. Nekoliko njih oslikava prizore iz Gospina života, a drugi prikazuju evanđeliste i svece zaštitnike pojedinih sela toliške župe. Danas su oko crkve skele jer se postavlja nova fasada pa vjernici s nestrpljenjem iščekuju da župna crkva zablista u punoj ljepoti.
Zaštitnici toliških sela. Uz župnu crkvu svako selo ima svoju seosku kapelicu koja je posvećena svecu zaštitniku sela. Kapelica u Ugljari je posvećena sv. Jurju i u njoj se slavi misa svake nedjelje i blagdanima, te prvog petka i subote u mjesecu. Mještani Matića su za svog zaštitnika izabrali sv. Ivana Krstitelja. I u Matićima se misa redovito slavi svake nedjelje i blagdanima, kao i prvog petka i subote u mjesecu. Kapelica u Donjoj Mahali je posvećena sv. Roku, a mise se u njoj slave jednom mjesečno te na svetkovinu sv. Roka i na Spasovo, kada se obavlja i blagoslov polja. Mještani Kostrča za zaštitnika su uzeli sv. Antu Padovanskog pa se tada slavi misa i blagoslov polja. U središtu Tolise nalazi se kapelica posvećena sv. Marku Evanđelistu pa se na Markov-dan slavi misa i obavlja blagoslov polja.
Na „velikim koljenima“. Velika župna crkva kao i kapelice u svakom selu ne bi franjevcima župe Tolisa značile ništa da nema žive Crkve. A ta živa Crkva je najveće bogatstvo ovoga kraja. Ljudi su dosta jednostavni, srdačni i gostoljubivi. Mirni i radini, ostali su vjerni svojoj starini i tradiciji. Svako selo ima svoje kulturno-umjetničko društvo koje njeguje i otima zaboravu stare igre, pjesme, običaje… I danas, osobito u vrijeme velikih svečanosti, možete vidjeti mnoštvo i starih i mladih pa i djece obučene u narodnu nošnju. Vjernost tradiciji očituje se i u samoj crkvi; po nepisanom pravilu, muškarci sjedaju na desnu stranu dok je lijeva strana isključivo za žene i djevojke. Puk je dosta pobožan te dođe u crkvu puno prije početka mise, spušta se na „velika koljena“ i u tišini moli. Kako stari tako i mladi. A svake mlade nedjelje je blagoslov s Presvetim. Običaj je dosta star. Fra Martin Nedić piše da ga je uveo fra Ilija Starčević, koji je obratio svoju pomnju za pobudit u puku svome veće bogoljupstvo, radi toga god. 1827. dobavi i postavi na veliki oltar tabernakulum i s dopuštenjem Blažene uspomene biskupa i namjesnika Apostolskog u Bosni fra Augustina Miletića stavi na veliki oltar Prisveti Sakrament Tila Isusova i zavede običaj neka se s istim daje puku blagoslov svake mlade nedjelje.
I tako sve do danas. Mnogi vjernici iz Matića i Ugljare, koji nedjeljom misu slave u svojim kapelicama, dođu u župnu crkvu na klanjanje i blagoslov s Presvetim. Vjera u Boga i bliskost puka s franjevcima urodila je mnogim duhovnim zvanjima, kako muškim tako i ženskim.
Briga za mlade. Mnogi mladi koji se okupljaju oko franjevaca u Tolisi odazovu se duhovnom zovu. A koliko je franjevcima Tolise stalo do mladih pokazuje i činjenica da je prva pučka škola u BiH otvorena upravo u Tolisi. Nju je 1823. godine otvorio i bio prvi učitelj fra Ilija Starčević. Prve godine je bilo oko stotinjak učenika. Danas je u toliškoj župi puno više učenika, ali ih se oko stotinjak svakog četvrtka okuplja u samostanu oko fra Darka Drlje i s. Martine Gazibarić. Oni ih uče kršćanskim vrednotama i polako ih pripremaju i uvode u svijet Frame. I srednjoškolci se okupljaju u samostanskim prostorijama srijedom navečer, ali u nešto manjem broju. Ono što veseli i fratre i vjernike ove župe jest da mnogi mladići i djevojke nakon srednje škole upisuju neki studij. Još su radosniji kada se ti mladi nakon studija vrate na svoju rodnu grudu i svoje znanje prenose budućim generacijama. Ono što polako počinje zabrinjavati fratre jesu brojke koje u zadnjih nekoliko godina pokazuju veći mortalitet negoli natalitet. Nije to strah od budućnosti i neimaštine, nego pomodarstvo koje je došlo i u ove krajeve.
Svoj na svome. Tolisa je smještena u plodnoj posavskoj ravnici koja obiluje šumom, ravnicama, voćnjacima i livadama pa ne čudi da su ljudi, unatoč svim nevoljama, ostajali na ovom području. Plodna zemlja ih je naprosto mamila da je obrađuju. Na tlu toliške župe, u samom selu Tolisi, osnovana je prva zemljoradnička zadruga u BiH. Osnovana je 1904, a najzaslužniji za njezino osnivanje je fra Ilija Oršolić. Dugo su vremena temeljne ratarske kulture bile kukuruz i pšenica koje su opet potaknule razvoj svinjogojstva i govedarstva, a kasnije i peradarstva. No kako je položaj poljoprivrede danas veoma težak, tako i zanimanje za ove kulture sve više opada. Troškovi proizvodnje sve više rastu, a cijena poljoprivrednih proizvoda ne prati taj rast pa mnogi poljoprivredne površine pretvaraju u voćnjake. Većina radnika koji su prije rata radili u industriji danas su primorani obrađivati zemlju jer je industrija u lošem stanju, što zbog uništenja industrijskih pogona u ratu, što zbog privatizacije. Ljudi se snalaze na različite načine, ali ne odustaju od svoje zemlje. Nisu odustali od nje u najtežim danima rata pa bi bila i sramota i grehota odustati sada u vrijeme mira.
Izvor: Svjetlo riječi
Piše: Jozo JEZERČIĆ