Crtice iz prošlosti: Anegdota o Musi Ćazimu Ćatiću
Pjesnici boemi izvukli su iz svojih samačkih života brojna blaga, stvorili su pjesme koje su trajno ostale u sjećanjima mnogih ljudi.
Ćazim Ćatić (1878–1915), rođen u Odžaku, jedan je od vrsnih bosanskih pjesnika koji je uz svoje ime odmalena nosio i nadimak Musa. Iza sebe je ostavio opsežan lirski opus ljubavnog, rodoljubnog i socijalnog karaktera. Sav je svoj tužni samotnički život prelio u stihove pomirujući u sebi boema melankolika i mistika prožetog religijskim zanosom.
Svoj poetski izraz i boemštinu usavršio je u društvu s Antunom Gustavom Matošem i Tinom Ujevićem. Osim poetskog rada, bavio se i prevođenjem brojnim djela jer je dobro vladao mnogim jezicima, pogotovo orijentalnima. Međutim, za života objavljena mu je samo jedna zbirka pjesama i to po izboru izdavača.
Rodni Odžak povremeno je posjećivao, ali je odrastao u Tešnju. Prošao je mnoge gradove, a prvi svjetski rat zatekao ga je u Mostaru. Mobiliziran je i poslan u Mađarsku na ratište gdje su ga suborci pronašli promrzlog kako spava u snijegu i ubrzo mu je utvrđena tuberkuloza. Kako mu nije bilo spasa, pred smrt je vraćen u Tešanj.
Musin nemirni duh puno je stvarao tijekom relativno kratkog života. Taj nemir ga je vodio od mjesta do mjesta, od Istoka do Zapada i obrnuto, kako bi pronašao svoje mjesto pod Suncem. Njegov pjesnički dar, boemski život i sklonost opijanju bili su nadaleko poznati. Zbog neshvaćenosti, teških životnih prilika, osude okoline, tražio je utjehu u alkoholu. Tako se spašavao od unutarnjeg bola i tuge koji ga nisu napuštali do kraja života.
Osim njegovih djela, koja široko opisuju njegov život, poglede i snove, o Musi su nam ostale i zanimljive anegdote.
Bilo je to 1911. godine kada je delegacija Ministarstva za prosvjetu i kulturu Madagaskara predvođena Emirom Tajjibom Rizom ugošćena u hotelu Evropa. Direktor hotela bio je u potrazi za znalcem orijentalnih jezika kako bi mogao goste upoznati s gradom, pa su ga uputili na fesliju Musu Ćazima Ćatića koji je često jutrom dolazio do hotela, prelistavao novine i pio pokoju ljutu. Musa je odlično odradio posao, a sutradan, kad je sjedio s delegacijom, upitali su ga:
– Bi li cijenjeni gospodin pošao s nama na Madagaskar da na univerzitetu predaje bošnjačku književnost?
– Bih, kako ne bih! – uzvrati Musa – Ali… Ima li u vašoj zemlji šljiva?
– Nema – kažu mu – to je voćka vašeg podneblja.
– Nema?! – začudi se Musa – E, ako nema šljiva, nema ni šljive, biva, nema rakije. A ako nema rakije, nema ni pjesme ni veselja. A ako nema pjesme ni veselja, nema ni Ćazima na Madagaskaru.
I druge su mu anegdote povezane s boemstvom i sklonošću piću.
Musa je u Tešnju učio brijački zanat i pohađao medresu pred čuvenim tešanjskim muftijom Mesudom efendijom Smailbegovićem. Jednom prilikom efendija je našao Musu u jarku pored puta u polusvjesnom stanju i pokušao ga podsjetiti na islamske vrijednosti o kojima ga je poučavao tijekom školovanja u medresi.
– Nisam li te, Ćazime, – uputi mu efendija – poučio da je piće haram? Nisam li ti ukazao na ispravan put?
– Jesi, efendija, jesi – složi se Musa. – Ali ne upućuješ ti, nego Bog. Koga On uputi takav je kao ti, a koga ti uputiš ovakav je kao ja.
Nije se Musa moga pokolebati ni pred kime, prijateljem ili neprijateljem, nije se dao odvratiti od boemstva i pića. Koliko god ga je njegov prijatelj molio i uvjeravao da se okane takvog života i napusti kavanu, Musa mu je mogao reći tek:
– Efendija, hajde jednom i ti sa mnom u kafanu i vjeruj mi, da nećeš nikada više iz nje izaći!
Eto takav je bio naš Odžačanin. Dosljedan sebi pa makar i u stvarima koje nisu bile po volji društvu.
Nitko ga nije mogao odvratiti od njegovog puta, živio je boemski i umro je kao boem, a iza njega ostala je velika ostavština, kojoj se, malo je reći, možemo diviti.
