Zbog smrti Huge Chaveza jučer je u Venezueli veliki broj ljudi zaplakao. Otišao je zauvijek njihov „ElCompañeros“ za prava siromašnih i obespravljenih,„El Presidente“zanepokorenuVenezuelukojaje umjestostranaca u svojojkućisamasebigazda.
Tuga u Venezueli iznenadit će one koji situaciju u državama Latinske Amerike poznaju tek površno, ili su ideološki predispozicionirani pa slobodu - neovisnost, suverenost, socijalnu pravdu i sl. - promatraju očima bivših kolonijalista i današnjih svjetskih moćnika.
Neki se podsmijavaju kolektivnoj žalosti venzuelanskog naroda i uspoređuju je s naređenom i prisilnom žalošću za sjevernokorejskim diktatorom što je u najmanju ruku zlonamjerna interpretacija. Kada bi u Venezueli na pogreb izašli samo oni kojima je Chavez besplatno obnovio kuće onda bi pogrebna povorka imala preko tri milijuna ljudi.
Ili ako bi se u pogrebnu kolonu svrstali svi oni seljaci kojima je Chavezovo spuštanje cijene nafte omogućilo obradu zemlje onda bi ona bila duža za još desetinu milijuna ljudi.
Neke ovdašnje zlonamjerne usporedbe Chaveza s Titom većini siromašnih Venezuelancaneće umanjiti ni jednu suzu. Hugo Chavez svojim djelovanjem nepobitno više liči bivšem argentiskom predsjedniku Perónu a ne zločincu Titu. Poistovjećivati Chaveza i Tita mogu samo zlonamjerni ili neinformirani. Na položaj predsjednika Venecuele Chavez je došao demokratskim izborima.
Zadnji put izlaznost na izborima bila je nevjerojatnih 81% . Chavezovu pobjedu je uz čestitku priznao i njegov protukandidat Capriles dok je bivši američki predsjednik i posrednik UN-a Jimmy Carterizjavio: „Izborni proces u Venezueli jedan od najboljih na svijetu.“
Nakon neuspjelog puča, zbog kojeg je odležao u zatvoru, predsjedničku funkciju obnašao jeu četiri uzastopna mandata ali uvijek nakon demokratskeizborneprovjere pa čak i referenduma 2004. god. Nauprot njemu Tito je sam sebe postavio doživotnim predsjednikom uz obilatu pomoć svojih OZNA-ških i UDBA-ških eskadrona smrti koji su svi redom naučili masovno ubijanje u redovima partizana dok su klasnu mržnju i jednopartijsko ideološko zastranjivanje dojili u Savezu komunista. Chavez je bio demokrata, istina,ponekad sklon etatizmu,dok je Titobio diktator i masovni uobjica kojeg je civilizirani i demokratski i svijet zasluženo smjestio na 10. mjesto najvećih masovnih ubojica u ljudskoj povijesti. Za razliku od Titove, cubanske, ili sjevernokorejske ideološke i jednopartijske amputacije pluralizma, u Venezueli - kao i u drugim latinskoameričkim državama –vlada višestrančje.
Chaves- El Comandante
Kao dijete iz obitelji profesora, s diplomomVojne akademije, Chavez semogao prikloniti manjini na visokoj nozi ali nije i to dokazuje njegovu širinu. Zbog srčanosti bio je diplomatski tanak ali zato je za svoj narod puno više učinio nego li bi neka strana imperijalistička sila sa šapom na njihovoj glavi i bogastvu. Chavez nije zaustavio vrijeme,poput Castra na Cubi,već je siromašnima učinio Venezuelu podnošljivijom a bjelosvjetskim grabežljivcimamanje privlačnom. Bio je prijatelj s onima koji se nisu uplašili prijetnje Uncle Sama; „Prijatelj mojeg neprijatelja i moj je neprjatelj“.
Chavezova mana je bila njegovo često političko eksponiranje. Venecuela i njen narod imali su puno štete i od Chavezova grlenja s iranskim šerijatskim režimom koji je - zbog težnji ka nuklearnom naoružanju, prjijetnji genocidom nad Židovima i uništenje Izraela, ili svima već poznatog financiranja međunarodnog terorizma i rata u Libanonu – već odavno trn u oku cijelom demokratskom svijetu. Takvo Chavezovo eksponiranje zasigurno je tango vrućih emocija i shodno tome prkosa kojim je podbadao američke političare kao u slučaju kada je poklonio naftu siromašnim crncima u New Yorku a zatim i američkim žrtvama uragana „Katrina“ i „Rita“.
Iako nije zastranjivao u komunizam tu i tamo je eksperimentirao sa „socijalističkim zadrugama“. Nije uspjeo dovoljno pokrenuti proizvodnju, izvoz, a zatim i potrošnju što su zakonistosti dobrog standarda. Poput Arapa najčešće se oslanjao na eksploataciju fosilnih goriva. To što je nacionalizirao banke, velike fabrike, prirodne resurse –pogotovu naftna crpilišta – danas bi dobro došlo i nama ovdjejer smo strancima za bagatelu rasprodali svoje nacionalno blago zbog čega je narod osiromašen za bolno dugo vrijeme dok se mali broj probisvjeta enormno obogatio. Zamislite danas neku našu verziju Chaveza koji bi osiromašenom narodu varatiobanke, privredu, fabrike brendiranih proizvoda, osiguravajuće kuće, i sl. umjesto naše današnje korumpirane političke elite koja za sitne novce i održavanje na vlasti nastoji rasprodati čak i vode, šume, obalu i infrastrukturu. Koliko je onih koji bi pozdravili takvog Chavesa a koliko onih koji bi podržalidanašnju vlast, ikoliko sutra neku drugu stranku na vlasti,kada su ustvari sijamski blizanci tako da se sve svede na Kurta sjaši a Murta uzjaši.
Chavez je napravio dobru stvar kada je s venezuelanskog tijela otresao strane parazite, i njihove domaće sluge, koji su venezuelanskom narodu i državi nemilosrdno sisali krv. Velikom broju veleposjednika oduzeo je zemlju koju su oni sebi prethodno prigrabili od prezaduženih seljaka. Beskurpuloznost bogataša u latinskoameričkim državama pretvorila ih je unutarnjeg neprijatelja siromašne većine. Iz te bogate kaste nastali su neki od najkrvavijih i najbrutalnijih vojnih diktatura u Latinskoj Americi.
Istina. Neisgurnost na javnim mjestima je enormna. Na ulicama su česta ubistva i otmice. Prometna infrastruktura je sve samo ne dobra. Ali. Svaliti sve te navedene probleme na leđa Chaveza bilo bi neobjektivno. S tim istim problemima u Venezueli, i još većim, bore se npr. Mexico, Columbija, i druge latinskoameričke države koje, za razliku od Venezuele, imaju odlične vazalske odnose sa USA i Europomjer nisu „socijalističke“. Definitivno. Mogao je Chavez i bolje i više ali tko to od nas ne bi mogao biti i bolji i uspješniji?
Od piramida, konquistadora, do narkokartela
Postavlja se pitanje zašto Latinska Amerika sa svojim prednostima - jednojezični kontinent (španjolski jezik, osim Brazila u kojem se govori portugalski), i enormno bogatim prirodnim resursima - još uvijek nije ujedinjena u jedan ekenomosko-politički prostor poput neuporedivo kompliciranje i šarolike EU?
Razjedinjene i neorganizirane latinoamerikance stoljećima su pljačkalikonquistadori i njihovipotomci. Kada su se kao malo gdje u svijetu uspješno ujedinili - europski doseljenici, potomci robova, i domicilno stanovištvo -i stopili u jednu naciju lišenu rasizma i etničkih podjela na scenu je stupila destruktivnost novonatale svjetske sile. USA pokušava postati novi konquistador i tamo gdje ne uspije te države latinske amerike naziva komunističkim. Borba osiromašenih i poniženih latinskoameričkih naroda ustvari je suprostavljanje naumu moćnika koji ih u njihovimdržavamanastoje podčiniti i pretoviriti u sužnje lišeneradničkih prava.Latinosi ne žele za bagetlu i dalje poklanjati vlastita prirodna bogastva mimo svih ekoloških uzusa bez kojih nema budućnosti za njihovu djecu. Oni ne žele zbog jedne šnicle ubiti svoju kravu koja ih mlijekom hrani.
Zbog svega iznad navedenog u Latinskoj Americi na sceni je specijalni rat koji, kao i uvijek, dolazi s visine na kojoj inače stoluju prepotentni i nezasitni moćnici. Specijalni rat najzornije se očituje u ekonomsko-političkoj izolaciji i perfidnom podsticanju masovne proizvodnje droge. Tihu ali pogubnu ideološki motiviranu međunarodnu izolaciju prema Venezueli, Ekvadoru, Boliviji, ili npr. Nikaragvi, ili onu otvorenu kao prema Cubi, bez štetnih posljedice ne bi mogle dugo izdržati ni brojne ekonomski razvijene europske države a kamoli slabašne latinskoameričke.Na drugoj strani pojedinci iz reda najogavnijeljudske vrste - izdijela domicilne populacije -zlorabi siromašno stanovništvo pretvarajući ih u narkodilere i uzgajivače sirovine za drogu, a svaka neposlušnost završava brutalnim ubijanjem od strane plaćenika iz reda narkokartela.
Latinskoamerički „socijalizam“
Izuzev na Cubi u Latinskoj Americi ne postojiona vrsta rigidnog socijalizamakao što je bila na europskom tlu zbog čega je apriori negativna u očima prosječnog Europljanina. Latinosi žude za nekom vrstom švedskog modela socijalno pravedne države što neće ići lako ali nije nedostižno.Težnje većine južnoameričkih naroda ka lijevo uređenoj i socijalno pravednoj državi ne temelje se na hiru nekog političara, ili ideološkoj zalijepljenosti, već na stvarnim razlozimakoji su doslovce golo preživljavanje koje nemilosrdno pritšće apsolutnu većinu stanovništa. To je nasušna potreba zbog praznog želuca, ponižavajućeg života i straha za budućnost njihove djece koja su danas uskraćena za zdravstvenu zaštitu, školovanje i bolji život. Latinskoamerički „socijalizam“ je borba kontra enormno bogatih veleposjednika i korumpiranih političara koji na račun naroda i države stvaraju osobni biznis i privilegije najčešće u dosluhu s interesima stranih moćnika.
Siromašna većina i danas je ponižena, svojeg gospodara moraju zvati „Padrone“, pozdravljati ga s pognutom glavom i skinutim šeširom, a ovisno o „Padronu“ često i ljubljenjemnjegove ruke. Opće je poznata „tajna“ da su sirmoašne mlade žene i djevojke ujedno služavke i objekt ponižavajućeg sexualnog iskorištavanja kad god se to padronu, njegovim potomcima, ili gostujućim prijateljima prohtije.
Težnje Latinoamerikanaca ka socijalnoj pravdi, umjesto ka bešćutnom kapitalizmu s izlozima punim njima nedostižno skupe robe, razumiju samo oni koji su neposredno vidjeli beznađe što guta živote poput živogblata. Njih razumiju samo oni koji su na licu mjesta osjetili ljepljivi zadah bijede koja poput kolere u ustajaloj močvari razara i širi se u praznim pogledima Indijanaca na putu bez povratka. Ta jedino još preostala nada - socijalna pravda -podjednako opravdava svoje postojanje u favelama punim oduzete budućnosti potomaka crnih robova, u težačkim rukama punih rana, u miljunimaobitelji koje se svakodnevno bore za preživaljavanje od jutra do jutraa ne od prvog do prvog u mjesecu. Nada je poput zraka potrebita zbognaglo ostarjele djece izmučenenadničarenjem i otrovnim pesticidima po plantažama ruža i banana u kojima uživa bogati dio svijeta. Sve što sirotinja proizvodi sramotno je jeftino a sve što bogati svijet proizvede bezobrazno je skupo. Ne. Nije to želja za ljevičarskom socijaldemokracijom koja se temlji na utopističkom marxizmu, poput nekolicine ekstremnih pobunjenika FARC-a u Columbiji, već na pravednoj preraspodjeli dobara i boljoj budućnosti. Samo ova slika može ponuditi razumjevanje zašto su u Latinskoj Americi bili mogućiBoliviar, Che Guevara, Salvador Allende,Perón, Pablo Neruda, ili do jučer Hugo Chavez, a danas Eve Morales predsjednik Bolivije, zatim Rafaela Corree ljevičarski predsjednika Ecvadora i brojni drugi. Svi navedeni ustvari su latinskoamerički Julian Assange i zato smetaju onima čija djela i politika nikad ne idu pod ruku s istinom i pravdom. Zbog pritiska današnje demokratske javnosti moćnici ne smiju javno već se pokušavaju riješiti svjedoka istine polutajno i na daljinski kao u wudu magiji.
Nada u bolju budućnost
Nigdje tako uspješno nije nastao jedan naiconalni identitet od indijanskoafričkoeuropskih kultura kao što je to slučaj u državama latinske amerike što zaslužuje respekt i pomoć. Fascinantno je bogastvo svim mogućim prirodnim resursima pa i onim najbitnijim kao što su voda, plodna zemlja, šume ifosilna goriva. Tu su i amazonska pluća ove planete u kojoj su sklonište našle na tisuće vrsta flore i faune. Na svakom koraku „ustopira“ vas tvoreno srce koje s vama podijeli i zadnje mrvice siromaštva. Milijuni srcapunih pjesme, osmjeha i gostoljubljivosti. Oči iz kojih sjaji prijateljstvo za ljude sa sve četir strane svijeta. Sve to na jednom mjestu samo je moguće uLatinskoj Americi. Jednom je vidiš a ona te osvoji za cijeli život.Uvijek iznova rado joj se vraćaš. Jedno uz drugo,kao noć i dan, skupa egzistiraju teško stanje i čarobna ljepota i dobrota.
Onaj tko nije bio u Latinskoj Americi taj nije vidjeo nešto naljepšešto postoji na našoj planeti niti je upoznao ljudsku dušu satkanu od Anda, zvukova tam-tama, sambe, mariachia, bolera, tanga, piramida, od BogovaInka, Maya, Astecai Isusakoji svi skupa stoluju u toleranciji. Čari Latinske Amerike nedostižne su poput ponosne ljepote kondorovog leta na visinama nama svima zajedničkog neba.
Latinska Amerika i Latinoamerikanci istinski su El Dorado. Posljednja sačuvana svjetska oaza čije očuvanje plaćajuoni sami sa svojim mukama i suzama.Anđeoski vodopad (Angel Fallsu Venezueli s 979 metara najvišlji na svijetu),koji svojom čarobnom ljepotom ostavlja bez daha, kao da je nastao upravo od tih stoljećima prolivanih suza. Uvijek porobljeni i poniženi ali istovremno uspravni i ponosno lijepi. Ta ljepota je posljednjeoaze zaslužila je da je shvatimo i pomognemo umjesto što je iz perspektive europskog komodizma nedopstivo lako osuđujemo.
U svemu navedenom Hugo Chaves je – što god o njemu osobno mislili– ipak bio demokratski izabran predsjednik i idealista s praktičnim učinkom. Njegovim odlaskom u nijemi svijet Bogova oblik rigidnog kapitalizma nije nadživio još jednog neprijatelja već će uskoro dobiti novog latinskoameričkog borca za socijalnu pravdu.
El Compañerosu Hugi Chavezu neka je pokoj vječni i laka venezuelanska zemlja, a njegovom venezuelanskom narodu, i svima onima koji ga poštuju i cijene, iskrena sućut uz želju da i dalje ostanu svoj na svome a ne podstanari u vlastitoj kući.
Viva Latina America – Slobodna, socijalno pravedna, ponosna, nasmijana i ekološki zelena.
Filip Antunović