Priče iz Odžaka: Aleja mira

Aga-dede, doborski pjesnik s početka XVII stoljeća, svraćao je do Miralem Ibrahim-beg Fetihlije odžaka, da bi uživao u njegovom ugođaju i posložio poneki stih:

Gdjekad bih kod kuće sjedio, pišući svoja pisanja,
a kada bih zaželio razonodu, putovanja, odlazio bih u šetnju.
Fetihlija Miralem Ibrahim beg
izvor je dobrote, darežljivosti i dočeka.
…
Svatko ga priznaje zbog njegova (čuvenog) odžaka
jer mu u Bosni nema ravna.
Nek mu Bog njegov život i bogatstvo
s dana na dan poveća, također i ugled.

I kaže Aga-dede da se u odžaku gostilo, pila se kava, „zabavljalo se knjigom“, boravilo se s užitkom. Jedan od prvih spomena ispijanja kave u našim krajevima upravo je u njegovim zapisima o Odžaku.
U smiraju siječanjske noći, nakon ispijanja kave, može se, poput Aga-dede, baciti u šetnjicu. I ta šetnjica ne mora trajati dugo, ali može otkriti dosta.

Krene li se od glavnog kružnog toka, nad kojim dominira Crkva glavosjeka Svetog Ivana Krstitelja, dom kršćanstva, zgodno je nastaviti prema drugom kružnom toku na Trgu Bosne i Hercegovine.

Ivanu Krstitelju, ili Jahji po islamskoj tradiciji, odrubili su glavu. I Odžaku je, simbolično, tijekom postojanja više puta „odsijecana glava“. Ali se Odžak, poput feniksa, svaki put dizao iz pepela. Jači i snažniji. I sami Odžačani kao da stalno odlaze iz grada samo da bi mu se mogli ponovno vratiti. Jer njegov zov iznutra nikad ne jenjava.
Na mjestu stare crkve, koja je srušena do temelja, izgrađena je nova, koju ljudi vole nazivati „malom katedralom“. A od „male katedrale“ do čaršije kratak je put. Noću je i čaršija tiša nego danju, sva buka nestane i izgubi se u boji noći.

I tako, korak po korak, dođe se i do parka, pored kojeg se smješka bista nepoznatijeg Odžačanina Muse Ćazima Ćatića. Glasom „Griješnika“, Musa progovara:

U valove mračne neprozirne noći
Utonuo život malenoga grada;
Umorena narav trudne sklapa oči,
Iznad mirnih kuća blagi sanak pada.

Sve počiva tiho, noć ko rijeka teče;
Samo griješnik jedan jošte budan stoji,
U sobici maloj kraj zmiljive svijeće
Na tespihu zrnje premeće i broji:

U molitvi skrušen kao slaba sjena,
Zamagljeni pogled u eter mu bludi,
Sa čela mu blista odraz poniženja,
A u strahu dršću griješničke mu grudi…

I smješka se tako Musa gledajući u Gradsku knjižnicu s mnogo knjiga, na čijim policama su mjesto našle i njegove zbirke poezije. On je pisao, a Meho Puzić i Ivo Fabijan su pjevali u istoj ovoj avliji... u kojoj je siječanjska noć postala tihom, i postaje sve tišom. A ovako je pjevao Ivo Fabijan:

Od Dervente do Odžaka
draga mi je stopa svaka
k'o što majka zove sina
mene zove Posavina…

A nadalje smiraj. Od Centra za kulturu započinje Aleja mira. Ova je ulica spokojna sama po sebi, „nomen est omen“. I ljeti, za vrijeme najveće graje, ovdje kao da sve utihne, sve se smiri i kao da tišina preuzme govor. U stilu je stihova spomenutog pjevača Ive Fabijana: „nigdje nema žive duše, samo leden vjetar puše“.

Propatio je ovaj grad mnogo, a možda mu je „patnja“ drugo ime. Od kružnog toka pokraj Crkve glavosjeka Svetog Ivana Krstitelja do kružnog toka pokraj odžačke džamije kratak je put, ali mnogo govori. Jer svaki patnik mora proći svoju tišinu. A tu, pred odžačkom džamijom, domom islama, novi je nagovještaj.
Od jednog kružnog toka, Isusovog dvora, do drugog kružnog toka, Muhamedovog dvora, alejom mira rasprostire se put dvaju svjetova koji se stapaju u jedan i neprestano kruže jedan prema drugome. Tu se susreću Istok i Zapad, a između njih, simbolično, rađa se i umire Sunce. A u tom životu Sunca, pod vedrim nebom, počiva čovjek, koji se gosti i zabavlja ispijajući svoju kavu, kako bi sve svoje patnje lakše podnio i svaki put se iznova uzdignuo i krenuo dalje. Prema svom cilju.