Katastraofa, poplave i klizišta koja se dogodila sredinom svibnja u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj potakla je mnoge ljude da zaborave na sve podjele, granice i na svoj način pruže ruku pomoći za sve građane na koje se sručilo ovo ogromno zlo.
Katastrofa je zahvatila preko milijun ljudi i na stotine tisuća domova, privrednih i poljoprivrednih objekata, postrojenja, tvornica. Uništena je skoro sva infrastruktura u poplavljenim područjima.
A kada stradava zemlja, kada stradavaju gradovi i sela, onda najviše nastrada čovjek koji živi na tim prostorima.
Materijalna i svaka druga šteta je neizmjerna i trebat će mjeseci i godine da se rane zaliječe. Posavina, Bosna i Hercegovina, Hrvatska i Slavonija, Srbija i Semberija, pritisnuti ovom katastrofom ponovno trebaju Božju pomoć i dobre ljude. Međutim, uvijek se govorilo kako u svakom zlu ima nešto, barem nešto i dobra.
Odjednom su nestale granice među državama ali i među ljudima. Neumorno i mimo svih pravila ljudu su pohrlili sa svih strani kako bi pomogli. Odjednom su se i dojučerašnji neprijatelji udružili u obrani od ovoga zla. Svima ja sada stalo i traže način kako da se ovo zlo što lakše podnese i posljedice saniraju.
Na more zla koje se sručilo na ove prostore, odgovara se morem ljubavi sa svih strana svijeta. Ovih dana svjedok sam mnoštva dobročinitelja diljem Australije koji neumorno pomažu ugroženima i ne samo riječima nego i konkretnom pomoću i svojim prilozima žele pomoći svakom čovjeku do kojega njihova pomoć može doći. Žitelji Australije, posebno doseljenici jesu ljudi koji znaju što je patnja. Slične katastrofe, ruševine, progone doživjeli su na svoj način ili u svojim domovinama ili na ovom ogromnom kontinentu. Zato im o katastrofama, vodi, poplavama i drugim vrstama zla i ne treba previše tumačiti. Oni su to manje-više sve doživjeli na svojim ramenima.
Ljudi su ovdje živo zainteresirani za sve naše krajeve, običaje, a mnogi se ovih dana pripremaju krenuti u domovinu. Jedni da ne zaborave stare staze, drugi da se malo obnove, a treći kako bi pomogli svojim najbližima. Čežnja ovih ljudi za domom i domovinom nikad ne prestaje. Mnogi nisu desetljećima bili kod kuće, ali su im sjećanja i uspomene još uvijek svježi i ne blijede.
Po onome što se ovdje vidi i na svakom koraku može doživjeti, kao da je istina da s udaljenošću raste ljubav prema ognjištu. Bila bi to samo tlapnja ili nagađanje, kada bi nam netko o tome govorio. Međutim, kad se to vidi svojim očima i čuje na vlastite uši, onda se čovjek mora upitati: „Pa što smo to krivo učinili? Zašto smo ove ljude pomalo zaboravili i zašto im nismo pružili bolja svjedočanstva naše vjere, običaja doma i domovine, ljubavi prema rodnoj grudi.“ Kaže mi jedan od glazbenika koji dobro pjeva i poznaje i pjesme Dalmacije, Hercegovine, Bosne, Slavonije i Posavine, stare i nove: „Ujače, tako bih rado živio kod kuće, al' kada će već jednom tamo kod nas biti stanje malo bolje?“ Nisam imao odgovora, a ni ne naslućujem kada će biti bolje.
Ipak se nadam i vjerujem kako bi nas ovo zlo moglo malo bolje povezati i potaknuti da budemo odgovorniji prema ovom lijepom domu i domovini. Dobri ljudi, hvala Vam što postojite, što mislite na nas i što ste nam spremni pomoći i pomažete. Neka Vam Svemogući Bog svojom milošću mnogostruko uzvrati za svaki Vaš dar, molitvu i lijepu riječ. Zajedno s Vama vjerujemo u bolju i ljepšu budućnost Hrvatske i Bosne i Hercegovine!
Piše: fra Joso Oršolić
(15.lipnja 2014.)