Ostvarenje žene

Njima još možemo pribrojiti i razliku u bračnome statusu iz koje proizlazi društveno više vrednovanje oženjena muškarca ili udane žene. U samoj jezičnoj kulturi daju se primijetiti te razlike, npr. oženjen muškarac oslovljava se čovjekom, a udana žena naziva se ženom, dok neoženjen i neudana se često časte naslovom stari momak i stara cura/usidjelica!

Zbog pritiska obitelji i okoline djevojke su često bile primoravane na brak bez osobne privole. Osobito u ruralnim područjima djevojka je bila marginalizirana jer se njezin uspjeh promatrao iz sfere određenog statusa. Premda je danas situacija vidno drugačija, ipak postoji jedna određena doza osude ili sažaljenja nad neudanim/neoženjenim osobama. Nažalost, stvarne činjenice pokazuju da je trend rasta samaca u trajnom porastu i sigurno da na tom području Crk­va treba aktivnije pastoralno djelovati. Ali može li se neka osoba vrednovati po određenom staležu – bračnom, redovničkom, svećeničkom ili pak u samačkom načinu života?! Ne nosi li svaki stalež sa sobom specifične poteškoće i križeve svojstvene samo njemu, ali isto tako i privilegije?

Kada analiziramo život jedne žene u braku ne možemo ne zamijetiti s kolikom ljubavlju ali i odgovornoš­ću podiže svoju djecu i ugađa svome mužu i ukućanima. Radni dan jedne udane osobe traje dvadeset četiri sata. U stalnoj je strepnji za zdravlje svoga djeteta, bdije nad njegovim školskim obvezama i potrebama. Njezin rad prečesto je obezvrijeđen, osobito u kućanskim poslovima. Ali što je sa ženama samcima? Razmišljajući o stanju samaca u društvu, sasvim slučajno sam naišla na jedan tekst sa skupa o pastoralu samaca održanog u Vinkovcima u kojem stoji kako je bit ideje staleža u Katoličkoj Crk­vi konkretizirano, duhovno-tjelesno obvezivanje vjernika za odnos s Bogom, koje samo slijedi temeljnu logiku krš­ćanske vjere, a to je utjelovljenje druge božanske osobe. Takva logika krš­ćanske vjere isključuje treći stalež, stalež samaca jer se kod njih ne događa upravo to konkretizirano obvezivanje za odnos s Bogom. Koliko god se samci angažirali i djelovali u društvu i Crk­vi, ostaje i dalje činjenica da se oni nisu konkretizirano obvezali u svojem odnosu s Bogom, a time i s drugima (I. Raguž, IKA). Naravno, ovo su promišljanja teologa i sigurno da u sebi nose određenu težinu.

Samci ne pripadaju staležu, ali mi pada na pamet pitanje koje Bog postavlja Adamu nakon grijeha: Gdje si Adame? Zar prije svega svi mi, oženjeni i neoženjeni, svećenici i redovnici/redovnice ne stojimo sami pred Bogom, u staležu ili izvan staleža? Ako Bog poziva samo u određeni stalež čovjeka, kako je onda moguće da Marija Magdalena, sveta Marta, sveta Makrina, sveta Bona, sveti Rok, blaženi Ivan Merz i mnogi drugi postigoše stupanj savršenosti služeći Bogu i drugima izvan staleža? Može li se reći da je njihov život bio samački život i da je u suprotnosti s logikom krš­ćanske vjere, te da "pogoduje određenoj vrsti egoizma"? Ne pogoduje li i bračno stanje katkad određenom egoizmu (brakovi iz interesa) i ne ispašta li Crk­va zbog egoizma u njezinim strukturama?!

U čemu se onda sastoji "potencijalni egoizam" neudane žene?! Prije svega većina žena nije odabrala biti sama – biti sam je uvijek teži put (nije dobro da čovjek bude sam Post 2,18), posebno za ženu jer je po svojoj naravi upućena na drugog. Je li njezin život onda uzaludan jer se nije ostvarila u staležima? Edith Stein kaže kako ono što nije osobno odabrano i stvarano vlastitom slobodom i radoš­ću, može se ostvariti samo ako žena vidi Božju volju u svim prilikama, a ima za cilj ništa drugo nego uskladiti svoju volju s božanskom.

Čudni su putovi Gospodnji i bilo bi ih apsurdno ograničiti staležom, mnogi sveci i svetice su nam to posvjedočili. Žena koja u središtu svojeg života drži Krista nikada nije sama, nikada nije napuštena, i nema potrebu osjećati se kao da joj je život bez svrhe ili cilja (Edith Stein).

Piše: Mirela Primorac
Izvor: Svjetlo riječi{jathumbnail off}