Ima, ima života u Garevcu

Veliku podršku za povratak pružili su im sin Mladen, koji je s obitelji ostao živjeti u svojoj kući  u Livani, u okolici Osijeka, i kćerka Marina koja privremeno radi u Njemačkoj, ali za koju München nema ono što Garevac ima, a to je neizmjerna ljubav rodnog kraja, čudna privlačnost i posebna ljepota koju ipak ne vide svi na isti način.

Zvonko je ratno dijete i rođen je davne 1945. godine u Garevcu, dok je supruga Đena rođena 1952. u teškim i gladnim godinama naših krajeva.

Životni put ovih dvoje ljudi veoma je sličan ili čak isti kao i većine mještana Garevca i Bos. Posavine. Bio je to put poput rijeke u koju većina ljudi uskače bez znanja i odluke gdje će završiti. I tako, za vrlo kratko vrijeme, oni bivaju uhvaćeni u bujicu, bujicu događaja, strahova i izazova. Kada stignu do mjesta gdje se rijeka račva, oni ne mogu svjesno odlučiti kamo žele poći ili koji im smjer odgovara. Oni jednostavno idu "kako ih voda nosi".

Tako postaju dio velikog broja ljudi koje usmjeravaju događaji umjesto njihovih vlastitih vrijednosti. Zbog toga osjećaju da nemaju nadzor nad samim sobom i ostaju u tom nesvjesnom stanju sve dok ih jednog dana ne probudi zvuk, čudni zvuk njihove rijeke, rijeke Bosne.

U tom trenutku kažu: "Oh, k vragu, dosta je svega! Dosta je i izbjeglištva i napričane ljepote drugih mjesta, dosta je progonstva i lažnih obećanja, vraćamo se svojoj kući, na svoj prag i svoju djedovinu. Vraćamo se tamo gdje smo danima slušali veseli cvrkut ptica odlazeći na posao u ustanovu „Zavoda za liječenje" na Mašinskoj". Zvonko je tu godinama radio u radionici rukotvorina na širenju znanja i motiviranju radno-sposobnih bolesnika, kako na pletarskim tako i veznim radovima gdje su se pleli različiti proizvodi od pruća te izrađivali razni modeli ručnog veza. Dapače, te su rukotvorine uvijek bile i ostat će tražene jer čuvaju tradiciju starih zanata i duh prohujalih vremena, ali su i lijep poklon za svaku zgodu kojem se svatko obraduje.

Napomenut ćemo da je Zvonko u mladosti svoj svagdašnji kruh, kao i većina Garevljana, pokušao zaraditi u Njemačkoj. Međutim, nije to bilo za njega. Poslije samo dvije godine vratio se s tog privremenog rada te je zauvijek htio ostati u rodnom Garevcu.

Gospođa Đena Ikač istodobno je svoje radne dane provodila sa Zvonkom u ustanovi „Zavoda za liječenje“ na Mašinskoj, samo u kuhinji, gdje je s ljubavlju pružala svoje znanje kuhanja. Tu su oboje stekli dosta radnih prijatelja, kolega i dobrih ljudi.

I tako iz dana u dan i danas nastavljaju stjecati poznanstvo u svom Garevcu jer danas su tu ne samo susjede već i komšije. Misleći kako su najpametniji, bivši susjedi su u bescjenje prodali svoja imanja današnjim komšijama koji sada tu žive i presretni su što su imali mogućnosti da to kupe.

Zvonko je sretan što su se vratili u Garevac, na svoju djedovinu, i nikada više ne bi nigdje otišli. Ponekad mora otići do Osijeka zbog lijekova, koji su nama starijima neizbježni, ali se istoga dana vrati. Nema teorije da bi više tamo prenoćio. Mirovinu koju je stekao poštenim radom dosta lakše rasporedi u Garevcu već što je to mogao činiti u Osijeku.

Zvonko priča kako mu se povratnička želja još davno javila. Međutim, teško je bilo donijeti odluku za povratak kad znamo da za rodni kraj nikada nije kasno. On je taj koji nas vječno čeka te nas rado i mrtve natrag prima.

Svakom čovjeku teško padaju  rastanci i povratci. Toliko si to poznavao, a zapravo nikada nisi o tome sve znao. Ponovo ideš u nepoznato. Ponovo otkrivaš nešto novo, nešto što te tješi i daje novu snagu da se digneš od pada koji je došao, a i sam ne znaš zašto i od čega. Tako pobjeđuješ: emocije, tjelesne boli, financijsku  krizu kao i životno opterećenje jer si donio pravu odluku u pravo vrijeme.

Danas je Zvonko tu, tu na svom i u svom. Sretan je i kaže da mu je svaki dan u Garevcu sve ljepše i ljepše i da na svijetu nema ljepšeg i dražeg mjesta.

Zrak je čistiji pa se lakše diše na svom pragu. Svakodnevno se ispijaju kave s drugima čega u Osijeku nije bilo. Ima tamo svijeta, ali svi žive svoj život. Ponudiš li ga kavom ili pozoveš na čašicu razgovora ispada kao da si mu nešto opsovao, mrko te pogledaju i okrenu se kao da te nikada nisu ni vidjeli. Ne zna čovjek kako bi se ponašao, jer, nažalost, naše drage posavske običaje ne razumiju svi.

I tako to u životu biva, trnje dobivaju živi, a ruže mrtvi. Života u Garevcu ima, ali ga treba znati živjeti, treba ga znati voljeti, treba ga znati cijeniti. On je poput cvijeta kojeg zalijevate da bi bolje rastao, cvao i mirisao.

Uz veliku zahvalu i dobrodošlicu u Garevac uredništvo GIP-a im želi hrabar i dug život u zavičaju.

Za GIP piše Mišo Perak