Možda nam nekada život izgleda kao pustinja, kao što je to i Hasić bio, ali s molitvom i uz Božju pomoć i pustinja se može pretvoriti u lijep kraj ugodan za život.
Sveti Antun pustinjak u Donjem Hasiću se slavi od starina, od samih početaka Donjeg Hasića kao mjesta u kojem žive katolici - Hrvati. U narodu je ovaj svetac poznat i kao zimski, jer je u siječnju, a pučki se negdje naziva i marvenski ili svetac kojem se molimo za blago (domaće životinje). Običaj je da se prije mise upisuje zavjet, prilog vjernika kojim se želi pomoći crkvi. Svojim darom vjernici sudjeluju u životu crkve. Jedan dio se daje potrebitima, a ostalo je za uzdržavanje svećenika.
Današnja kapela u Donjem Hasiću je nastala kao nadoknada ili zamjena za staru drvenu koja je srušena ili zapaljena prije rata za vrijeme kopanja arterca sedamdesetih godina. U ratu i ova je kapela devastirana, skoro potpuno srušena, a onda je zalaganjem mještana, posebno Mije Brandića, Markice i Ilije Blažanovića i drugih, u cijelosti obnovljena, kaže fra Joso Oršolić kojemu je prije sadašnje dužnosti ravnatelja HKO "Kruha sv. Ante" to bila župa u kojoj je djelovao. Blagdan je ponovno bio povod doći među svoje prijatelje kojima je godinama ulijevao duhovnu snagu.
Donji Hasić je prije rata imao oko 250 kuća s više od 1000 vjernika. Danas ima pedesetak obnovljenih kuća u kojim živi stotinjak vjernika, ali u posebnim prigodama, preko ljeta, za svetkovine, a posebno za svetog Antu oni su manje-više svi tu.
Ove je godine bilo posebno svečano i uoči svetog Ante i na sam dan, a onda i još nekoliko dana poslije. Naime, uoči svetog Ante kod škole su se pekle pečenice, a navečer do kasnih sati orila se izvorna posavska pjesma. Neuobičajeno toplo vrijeme pogodovalo je održavanju misnog slavlja na otvorenom ispred kapelice. Misno slavlje je pored župnika fra Stjepana Živkovića predvodio fra Joso Oršolić, definitor Provincije Bosne Srebrene i ravnatelj HKO "Kruh svetog Ante".
- Život svetog Ante ima mnogo toga reći i današnjem čovjeku, a tako i Donjem Hasiću. Ovo je mjesto u vrijeme rata bilo prava pustinja. Za neke je Hasićane još uvijek nepoželjan kraj. Ali oni koji su se vratili, koji danas žive tu, vratili su život. Lijep je i broj obnovljenih kuća, posebno oko same kapele. To nam govori kako se oko zavjetnog mjesta, oko svetog Ante ponovno okupljaju vjernici. Broj od dvjestotinjak vjernika koji su došli na misu pokazuje kako nas je svake godine sve više u župi pa i u Posavini, kaže fra Joso.
Uz riječi ohrabrenja i nade, na kraju svete mise uslijedio je blagoslov najprije za roditelje koji su došli s djecom, potom za sve vjernike, a onda na poseban način za one koji žive u Donjem Hasiću.
Slavlje je nastavljeno u obiteljskim kućama uz čašicu lijepe riječi, jelo i piće i svakako pjesmu i posavsko kolo.
- Sveti Anto nas svojim primjerom opominje i potiče kako na prvom mjestu moramo ljubiti Boga, sam svoj život i sve ljude za koje nas je Božja providnost odredila. Možda nam nekada i život izgleda kao pustinja, kao što je to i Hasić bio jedno vrijeme, ali vidimo kako se s molitvom i uz Božju pomoć i pustinja može pretvoriti u lijep kraj ugodan za pogled i za život. Potrebno je malo više osluškivati što to Bog od nas traži, njegovu Riječ slušat i izvršiti. Ako budemo spremni na slušanje onda će nam postati jasno kako ne možemo sjediti skrštenih ruku i gledat u ruševine, nego da trebamo spremno zasukati rukave i obnoviti kuće, cestu, elektromrežu, kanalizaciju i vratiti život, kazao je fra Joso.
Za Posavinu.org piše Nada Koturić