NISTE i nikada nećetebiti ZABORAVLJENI! Od one kobne nedjelje 10 svibnja 1992. godine proteklo je puno vode rijekama, dogodilo se dosta poplava, ciklona, suša, bolešćuga, nekada mi se čini puno, a nekada mi se čini ništa posebno, ili jako malo.
Pričalo se svašta kao i prije, priča se i danas, bude li Božja volja pričati će se i sutra.
Televizija opet prikazuje nova stradanja ljudi: od metka, od granate, terora, od gladi, suše, požara, bolesti, a mi gledamo i samo nijemo gledamo, dojam je da smo bespomoćni.
Bespomoćni, gledamo kako netko trpi i trpi, al ne može se vječno trpit.
Tako su neki negativnu energiju trpili od nekoga dok im se u glavi naopako ne okrene, a onda se razli ludilo i poplavi nas nedužne.
Tako bi 1992. godine, kao i mnogo puta u prošlosti.
Mirni mještani sela i grada postadoše meta ludila, ludilo veliko da ga nikakva vaga ne može izmjeriti, razmjera ogromnih, da od procjene u glavi se neprirodno nešto okrenu i ode u zonu imaginarnu.
Na pitanje zašto žrtve, zašto tolike žrtve, u čemu je njihova krivnja, zašto zagorčaše život mnogima, a posebno ranjenim, što sve ne doživi: Matko Jeleč, Jakov Marić, Mišo Tokić, Blaž Bajić (Vule), Ivić Šerić …
…zašto uperiše oružje od kojeg zauvijek padoše: Janja Bičvić, Anto Galić, Marko Peranović, Glavaš, Anto Gagulić, Pavo Gagulić, Ivica Tokić, Matko Tokić, Jakov Ikač, Duško Marković, Mato Marković, Mladen Perić, Niko Perić, Mato Stanić, baba Anđa Cvitkušić (Anđuša)…
...ili ovim, za sudbinu im se ne zna, samo slutimo..., gdje je: Franjo Dragić, Niko Bičvić, baba Ana Jović, Jozo Gagulić, Tomo Gagulić, Marko Gagulić, Blažić Bajić...
...okreneš li se na drugu stranu, kad s te strane sjećanja naviru, kao da ide: Tadija Knežević (Čalton), Alen Perković, Jozo Perković (Ive), Ivo Perković (Ante), Marko Jurišić (Joze), Zvonko Šiškić, Anto Jazić…
I opet u zraku visi ono staro vječno pitanje: zašto nedužne žrtve?
Ako se i nađe kakav odgovor, on je kao trn, nigdje ne pristaje, svaki u dušu bode.
Zasigurno negdje piše, netko zna sva imena i ona nespomenuta koja žrtvom postadoše.
Bez obzira da li napisani ili ne, nijedna žrtva ne može biti zaboravljena, jer vi goloruki htjedoste biti branik živi nad ognjištima našim i nedužnim pukom.
Stradanje vaše utri časnu stazu na putu života, i probudi u nama nagon da vrijedi živjeti ako se čovjekom može biti.
Vrijedi živjeti i čovjek se može biti ako imamo sreću i moć primati i poklanjati ljubav.
Nije čovjekovo da bude sudac, da drugom čovjeku o sudbini sudi…
Sa sjetom u duši znam da niste zaboravljeni…, da u srcima našim za vas gori mali plamičak, niste zaboravljeni…
Stazama vašeg života raste cvijeće suncem obasjano i širi ljubav svakom oku koje ljepotu vidi, niste zaboravljeni...
Napisaše Mišo Perak i Jozo Dubravac{jathumbnail off}