S balkona bratova stana gledam malu livadu. Lijepa je. Na njoj je mlada trava ukrašena cvjetovima nezaboravka i tratinčica. Trava je ista onakva kakva je u proljeće izrastala na livadi ispred tetine kuće. Stariji stanovnici ulice ljutili su se na nas djecu koja smo jedva dočekala da u proljeće istrčimo iz svojih domova i zaigramo nogomet. Bila sam jedina djevojčica u tom dijelu mjesta poznatom kao „drum“ i rado sam s vršnjacima šutala loptu.
Volim književna susrete. Tada na haljinu navlačim ogrtač vidljiv samo meni. Sašila sam ga sama, od vlastite kože. Ne moram ga, godinama već, proširivati. On se sam prilagođava svakom mom suvišnom kilogramu. Postaje komotniji, upija fleke koje nanosi život. Ne odbija u svoje džepove pohraniti ni ružne komentare i bjesove koje mi godinama upućuju oni koji su zaboravili boju mojih očiju i visinu glasa kojim sam zagovarala njihove talente. Ogrtač zna da će nakon razgovora s čitateljicama ponovno postati čist i puno lakši. Teške će riječi zamijeniti prijateljskim, lijepim poput paučine.
Ni sa kim nisam tako dugo, i tako blago, razgovarala o snazi prepoznavanja u književnosti kao što sam to razgovarala s Irfanom Horozovićem. Temu smo načeli u gostionici Blato, na uglu Masarykove i Gundulićeve ulice, jedne travanjske večeri nakon što sam promovirala njegov roman Imotski kadija. Nastavljali smo je razvijali pri svakom našem novom susretu; u Gradačcu, Sarajevu, Tuzli.
„Znaš, Jelo, završiti za profesora, to ti je danas kao da uopće nemaš školu“, rekla je prije šest godina moja - tada devetogodišnja - kći Magdalena. Jela, mlada profesorica matematike, čuvala ju je dok sam ja bila na fakultetu. Malena je zaključak donijela nakon što joj se djevojka požalila kako ponovno nije dobila posao.
Krstili su me osam dana nakon mog rođenja, u seoskoj crkvi udaljenoj osam kilometara od gradića u kojem sam prvi put zaplakala. Nazvali su me imenom očeve, deset godina starije, sestre. Majka se složila šutnjom.
Kažu da je majka samo nešto promrmljala kad su došli po mene da me - kao trogodišnjakinju - odvedu u Slavoniju, u bolji život.
Odnedavno najbolju kavu pijem u kuhinji svoga brata. Nisam sigurna pijem li nju ili samo sjećanje na neku njoj okusom vrlo sličnu. Možda pijem Jeleninu? Ipak, Jelenina je bila oporija, a bratova je mekša, lako se slijeva grlom. Supruga moga brata pije nesicu. Moj brat, njegova kći Anđela i ja pijemo ukuhanu. Brat jaču i gorču, a nas dvije tanju i slađu. Tanju i slađu ćeifim dok pišem priču (umjesto da suzama blijedim oči), a nećakinja takvom ublažava borbu u ringu s tekstovima s popisa srednjoškolske lektire.
U mom osobnom rječniku, a on ne stoji čak ni na policama vlastite biblioteke a kamoli da se može posuditi u javnim knjižnicama, postoje dvije imenice koje mi donose poprilično muke. Čudno, i mnogima nerazumljivo, pogotovo što je riječ o imenicama koje bi uz sebe trebale vezati najtananije emocije. Jer tako je, barem se nadam, kod većine ljudi na ovom našem sve tužnijem planetu.
Bio je kolovoz godine tisuću devetsto devedeset prve. I bila je prva nedjelja u mjesecu. Moja je najmlađa susjeda proslavljala četvrti rođendan. “Kao da je jučer bilo kad si je donijela iz bolnice, mi smo taman unosili kuhinju”, govorila je gospođa Blanka iz prizemlja. Obraćala se majci male Dane i sve prisutne upozoravala da već četiri godine obitavamo na ovim adresama, na rubu naselja, u novoj četverokatnici obloženoj žutom fasadnom opekom, uz ulicu koja nosi ime slavnoga tiskara.
U rano proljeće u naše mjesto stizala je žena iz Bosanske Posavine. Koliko godina za redom, ne znam. Možda tri, možda četiri. Moja teta je rekla da se žena zove Manda. Nisam sigurna je li teta doista znala kako je Posavljankino ime, ili joj je ime sama dala. Žena je, naime, jako sličila na tetinu dvije godine stariju sestru Mandu, kojoj smo često odlazili u goste. Sestra je živjela u Borovu. Žena je imala blizu šezdeset godina. I to je teta rekla. Meni je tada bilo oko šest puta manje i zbog toga nisam mogla povjerovati u tetinu priču da Manda, u mojim očima jako stara žena, u Slavoniju dolazili pješice.
U prvom razredu osnovne škole, u testu iz prirode i društva, stajalo je pitanje: „Koja je razlika između sela i grada“? Magdalena je napisala da „u gradu ima više kućica“. Prema onome što je pisalo u udžbeniku, jasno je, odgovor nije mogao biti priznat. Nije mi preostalo ništa drugo do nasmijati se. Jer, našoj je djeci selo predstavljeno kao skup izdvojenih kuća iza kojih su vrtovi, svinjci, krave koje muču.
Zastajem na mjestima na kojima pripovjedač nabraja što se sve našlo u putnom kovčegu junakinje romana, što u putnoj vreći nekog sporednog aktera, što u tekici u koju mladić zapisuje stvari iz kuće koja se počela urušavati, što u stanu tetke koja je davno iz Mostara odselila u Beč. Svaki je predmet vezao uz sebe priču o identitetu; neupadljivo i vjerodostojno. Nagovarala sam i studente na takva čitanja.