Bio je kolovoz godine tisuću devetsto devedeset prve. I bila je prva nedjelja u mjesecu. Moja je najmlađa susjeda proslavljala četvrti rođendan. “Kao da je jučer bilo kad si je donijela iz bolnice, mi smo taman unosili kuhinju”, govorila je gospođa Blanka iz prizemlja. Obraćala se majci male Dane i sve prisutne upozoravala da već četiri godine obitavamo na ovim adresama, na rubu naselja, u novoj četverokatnici obloženoj žutom fasadnom opekom, uz ulicu koja nosi ime slavnoga tiskara.

U rano proljeće u naše mjesto stizala je žena iz Bosanske Posavine. Koliko godina za redom, ne znam. Možda tri, možda četiri. Moja teta je rekla da se žena zove Manda. Nisam sigurna je li teta doista znala kako je Posavljankino ime, ili joj je ime sama dala. Žena je, naime, jako sličila na tetinu dvije godine stariju sestru Mandu, kojoj smo često odlazili u goste. Sestra je živjela u Borovu. Žena je imala blizu šezdeset godina. I to je teta rekla. Meni je tada bilo oko šest puta manje i zbog toga nisam mogla povjerovati u tetinu priču da Manda, u mojim očima jako stara žena, u Slavoniju dolazili pješice.

U prvom razredu osnovne škole, u testu iz prirode i društva, stajalo je pitanje: „Koja je razlika između sela i grada“? Magdalena je napisala da „u gradu ima više kućica“. Prema onome što je pisalo u udžbeniku, jasno je, odgovor nije mogao biti priznat. Nije mi preostalo ništa drugo do nasmijati se. Jer, našoj je djeci selo predstavljeno kao skup izdvojenih kuća iza kojih su vrtovi, svinjci, krave koje muču.

Zastajem na mjestima na kojima pripovjedač nabraja što se sve našlo u putnom kovčegu junakinje romana, što u putnoj vreći nekog sporednog aktera, što u tekici u koju mladić zapisuje stvari iz kuće koja se počela urušavati, što u stanu tetke koja je davno iz Mostara odselila u Beč. Svaki je predmet vezao uz sebe priču o identitetu; neupadljivo i vjerodostojno. Nagovarala sam i studente na takva čitanja.

Ni sa kim nisam tako dugo, i tako blago, razgovarala o snazi prepoznavanja u književnosti kao što sam to razgovarala s Irfanom Horozovićem. Temu smo načeli u gostionici Blato, na uglu Masarykove i Gundulićeve ulice, jedne travanjske večeri nakon što sam promovirala njegov roman Imotski kadija. Nastavljali smo je razvijali pri svakom našem novom susretu; u Gradačcu, Sarajevu, Tuzli.

U Zagreb je stizala ranojutarnjim vlakom, negdje iz pravca istoka. Po dubini i boji njezinih podočnjaka moglo se zaključiti da se budi prije nego što odsanja započeti san. Žena je mirisala na ružin sapun i solea-kremu. Upoznala sam je na njezinu trećem, a svom prvom tretmanu izvantjelesne oplodnje. Čim sam zakoračila kroz vrata prizemne čekaonice bolnice za ženske bolesti, pogledom me pozvala k sebi. Sjedila je na bijeloj klupi nekoliko metara udaljenoj od ordinacije proslavljenog ginekologa.

Krstili su me osam dana nakon mog rođenja, u seoskoj crkvi udaljenoj osam kilometara od gradića u kojem sam prvi put zaplakala. Nazvali su me imenom očeve, deset godina starije, sestre. Majka se složila šutnjom.
Kažu da je majka samo nešto promrmljala kad su došli po mene da me - kao trogodišnjakinju - odvedu u Slavoniju, u bolji život.

Štefičina tetka iz Bosanske Krupe, jedan je od - po mojoj ocjeni - najsimpatičnijih likova suvremene hrvatske proze. O čemu god netko razgovara, tetka po zanimanju šnajderica - ubacuje se sa sličnim primjerom iz vlastita života, ili života kojima je svjedočila. Započela sam spominjanjem književnog lika, a mogla sam to reći i drukčije. Nije bilo nužno da se ponovno sakrijem iza literature. Primjerice, jesu li nam, i koliko su nam, vlastite biografije složene i „nalik romanu“, možemo ocijeniti i provjeriti tako da se, slušajući priču o nekom zbiljskom a „tuđem“ događaju, upitamo – u danu, mjesecu, godini – jesmo ili išta slično i sami doživjeli.

U mom osobnom rječniku, a on ne stoji čak ni na policama vlastite biblioteke a kamoli da se može posuditi u javnim knjižnicama, postoje dvije imenice koje mi donose poprilično muke. Čudno, i mnogima nerazumljivo, pogotovo što je riječ o imenicama koje bi uz sebe trebale vezati najtananije emocije. Jer tako je, barem se nadam, kod većine ljudi na ovom našem sve tužnijem planetu.

Meni nikada nije bila blizu. Pojašnjavali su mi je drugi. Pri tome nisu skrivali da joj svaki korak obasjavaju jakim povećalom. Sve ono što je vrijedilo za njih, nije smjelo, ali nije ni moglo, vrijediti i za nju. Za sve nas ona je bila samo Ona. Najčešće su ocjene te krhke, uplašene i lijepe žene sličile jedna na drugu. Kao da su skinute s tvorničke trake iznad koje stoji kontrolno oko koje diktira i kvalitetu rada i njezinu brzinu.