Gospodin Ivić Šerić iz Garevca istinska je hodajuća arhiva svog rodnog kraja. Njegova priča nije samo priča o izbjeglištvu, već o nevjerojatnoj posvećenosti očuvanju identiteta jednog mjesta koje je rat pokušao izbrisati.
Takva nesebičnost i vizionarski duh gospodina Ivića Šerića zaslužuju duboko poštovanje. Njegov čin nije bio samo čin domoljublja, već i konkretan humanitarni i povijesni podvig koji je izravno pomogao fizičkoj i duhovnoj obnovi sela.
Vlada Tokić Dikača, predsjednik MZ Garevac, ovih dana je još jednom pokazao koliko znači svom mjestu i svojim mještanima. Njegova objava na Facebooku, koja je za manje od 24 sata prikupila gotovo 25.000 pregleda, jasan je dokaz da su ljudi prepoznali njegov rad, trud i iskrenu posvećenost zajednici.
Tradicija jednog mjesta nije samo skup pjesama i plesova, već živa memorija naroda koja zaslužuje poštovanje, bez obzira na to tko danas hoda tim sokacima. KUD Garevac je desetljećima bio sinonim za izvornu bosansku Posavinu, čuvar onog specifičnog ponosa koji se mjerio po škripi opanaka i zvuku šargije.
U godinama svog punog sjaja, Garevac nije bio samo selo — bio je mali, živi svijet za sebe. Smješten uz Modriča, disao je ritmom rada, putovanja i nade.
Željeznica je tada bila prozor u veliki svijet. Moderni vlakovi poput Olimpik exspresa vozili su Garevljane daleko, sve do Ploča na moru. Mladi su putovali na školovanje, radnici na poslove, a obitelji na rijetke, ali dragocjene izlete. Kada bi se začuo zvuk lokomotive, činilo se kao da selo na trenutak zadrži dah.
Nalazimo se u korizmenom vremenu, vremenu odricanja, pokore, dodatne molitve, i promišljanja o Isusovoj muci, njezinom smislu i vezi između nje i našeg spasenja. Što nam daje puno prekrasnih mogućnosti za razmišljanje naše osobne vjere i vjere svih ljudi oko nas.
U Garevcu je od davnina vrijedilo pravilo: svatko ima ime, svoj nadimak ima, i često je baš nadimak ono po čemu te selo prepoznaje, pamti i spominje. Da li „Daso“ ili „Grdan“, bio, svaki je se svojim ponosio, jer on nije bio uvreda nego znak pripadnosti.
U pitomoj ravnici, gdje se nebo spušta nisko nad poljima žita i kukuruza, ležalo je selo Garevac, tik uz Modriča, kao tiha, ali ponosna kapija Bosanska Posavina. Prije Domovinskog rata, Garevac je bio selo koje se prepoznavalo po urednim dvorištima, bijelim ogradama i ljudima koji su znali svakoga pozdraviti imenom. Ujutro bi se iz dimnjaka dizao dim, a navečer su se nekada palile petrolejke, male žute zvijezde u prozorima kuća. Tako je bilo sve do šezdesetih godina dvadesetog stoljeća, kada je selo dočekalo svjetlost električne energije.