Mnogi pa i mi Garevljani zaboravljamo da je Garevac mjesto posebnog pijeteta koje upozorava i opominje i da ga trebamo čuvati kao zjenicu oka svoga govorio je pokojni župnik vlč. Filip. Danas njega više nema pa nema ni takvih razmišljanja jer se nemaju od koga čuti. Još više smo trebali pamtiti njegove riječi jer se od njega moglo dosta toga naučiti.

NISTE i nikada nećetebiti ZABORAVLJENI! Od one kobne  nedjelje 10 svibnja 1992. godine proteklo je puno  vode rijekama, dogodilo se dosta poplava, ciklona, suša, bolešćuga,  nekada mi se čini puno, a nekada mi se čini ništa posebno, ili jako malo.

Prošlo je više od deset godina kako se umjesto našeg sna, umjesto onog što smo sanjali i čemu smo se nadali, došlo naše stradanje ili mala ljudska kalvarija.
To što nam se dogodilo početkom devedesetih godina ostavilo je takav neizbrisan trag o nama i u našim dušama evo do dana današnjeg. Šta je tada bilo u ovim redovima ne želim detaljizirati, kao ni što je danas. Ali želim napisati neka svoja promišljanja.

Na svetkovinu Presvetoga Trojstva, u nedjelju 26. svibnja 2024. u dvorištu Burića štale, pretvorenoj u spomen kapelu u župi Garevac pokraj Modriče u Bosanskoj Posavini, domaći sin vlč. Marko Stanušić, regens chori sarajevske katedrale, predvodio je Svetu misu za sve koji su krajem Drugog svjetskog rata u svibnju 1945. godine bili zatvoreni u toj štali i odatle odvedeni i ubijeni i za brojne druge poginule tijekom Drugog svjetskog i nedavnog rata na tim prostorima.

Voditelj Misije Aachen, fra Ivica Radić, krstio je malenu Veroniku Markotić, šesto dijete u obitelji Mije i Maje Markotić.

Oprostite mi što Vas ponekad vratim u ratnu 1992. godinu, ali TKO NIŠTA NIJE NAUČIO IZ POVIJESTI, OSUĐEN JE DA MU SE ONA PONAVLJA... Danas, tridesetak godina nakon Domovinskog rata, u kom smo bili žrtve (i grješnici samo što smo branili svoja ognjišta) DRUGI PIŠU NAŠU POVIJEST, A MI ŠUTIMO! U toj “našoj novijoj” povijesti, “povjesničari” su ciljano posebnu pozornost posvetili odgovornosti i karakteru samog rata.