Dok umjetnost raste, sjećanje na žrtve šuti. Od danas Garevac nije više mjesto posebnog pijeteta, od danas je Garevac mjesto kulture koji je dobio novi simbol, ali stare rane još ostaju otvorene jer je spomenik Majci podignut, ali žrtve Burića štale još čekaju dostojanstveno obilježje.

Dok svijeće gore, odgovori izostaju, a Garevac stoji između sjećanja i šutnje jer žrtve čekaju spomenik, a istina svoj glas. Svibanj je mjesec tišine, molitve i unutarnjeg preispitivanja. Mjesec u kojem se srca spontano okreću prema Blaženoj Djevici Mariji, tražeći utjehu u krunici i zajedništvu. No, za mnoge, to nije samo vrijeme pobožnosti  to je i vrijeme kada sjećanja postaju snažnija, dublja i bolnija.

Danas, na blagdan SPASOVA – Uzašašća Gospodinova, Donji Kladari ponovno su disali jednim srcem. Spasovo je ponovo ookupilo raseljene Kladarce na rodnoj zemlji u susret vjere, sjećanja i rodnog kraja. Spasovo je dan koje spaja prošlost, sadašnjost i raseljene Kladarce.

Cijeli život prate me iste etikete. Ako kažeš da si sa sela i da si tamo ostao, u očima mnogih automatski postaješ „neuk“, „zatucan“ ili netko tko „nije vidio svijeta“. Kao da je asfalt postao mjerilo inteligencije, a broj semafora i kružnih tokova dokaz napretka. A istina je često potpuno drugačija. Moj ostanak na selu nije bio nedostatak izbora, nego najsvjesniji mogući odabir.

Na X. Kladarskoj fešti, održanoj 15. svibnja, još jednom se osjetila posebna toplina zajedništva, radosti i ljubavi prema rodnom kraju. Brojni gosti uživali su u prekrasnoj atmosferi, druženju i bogatom programu glazbenom programu, a posebnu pažnju privuklo je čak 35 vrijednih nagrada koje su razveselile sudionike ove lijepe manifestacije.

Postoje umjetnici koji pjevaju za publiku, a postoje oni koji pjevaju iz duše naroda. Ilija i Marko Begić nisu bili samo izvođači; oni su bili čuvari vremena, sakupljači suza i osmijeha bosanske Posavine i svakog onog tko je ikada osjetio čežnju za rodnim krajem.