Dragi prijatelji i moji Garevljani, Ne mogu ostati nijem na činjenicu da su mnogi za samo nekoliko godina zaboravili dane i noći ispunjene neizvjesnošću, strahom i brigom za sudbinu našega Garevca. Zaboravili su koliko smo se borili da sačuvamo svoje selo, svoje domove i dostojanstvo ljudi koji u njemu žive.

U Posavini žive ljudi koji svojim žuljevitim rukama, poštenim radom i svakodnevnim odricanjem od jutra do mraka stvaraju bolji život za sebe, svoju obitelj i cijelu zajednicu. Njihov trud ne traži aplauz – on se vidi u njihovim djelima, poštenju i međusobnom poštovanju.

Naš portal ustrajno prati događanja i sudbine naših ljudi koji svojom sudbinskom životnom stazom koračaju diljem svijeta. Tražeći osobe koje samozatajno i bez ikakve medijske prašine da objelodane svoje posebnosti ovaj puta smo za vas iz anonimnosti izdvojili Ivu Lončar osobu koja živi život dostojan čovjeka baš onako kako bi naši stari kazali kako Bog zapovijeda i svojim ustrajnim boravkom u Garevcu pronosi lijep glas kako u Zavičaju tako i izvan rodnog kraja.

Fotografija koju gledamo nije nastala u Garevcu, ali vrijeme, sudbina i teret tadašnjeg vremna su identični koja nosi težak teret tišine i boli. To nije samo prikaz teškog rada, već je to vapaj jedne duboke, nezacijeljene rane.Na slici vidimo skupinu žena u crnini, s bijelim maramama na glavi, kako ručno, bez ikakve mehanizacije ili stoke, oru kamenitu zemlju. One same, u nizu, povlače plug, dok se jedna od njih, na čelu, izravno okreće prema objektivu fotoaparata. Njezin je pogled miran, ali u njemu je utkana beskrajna tuga, ali i prkosna snaga. Taj pogled kao da nas pita: "Vidiš li nas? Vidiš li našu patnju?"

Povijest Garevca nije ispisana samo datumima i događajima. Ona je ispisana suzama majki, molitvama starih ljudi, žuljevima ratara i tišinom grobova koji i danas svjedoče o vremenima kroz koja je ovo mjesto prolazilo.Kroz stoljeća su se nad Garevcem smjenjivale carevine, kraljevstva i države. Dolazili su osvajači i vladari, ratovi i bolesti, glad i strah. Mijenjale su se zastave, ali je narod ostajao. Ostajao je unatoč svemu.

Nekada je Garevac živio punim srcem. Nije bio samo mjesto u kojem se dolazilo provesti nekoliko ljetnih dana, nego dom kojem se vraćalo zbog ljudi, prijateljstva i uspomena koje su trajale cijeli život. Posebno mjesto u toj priči imali su mladi, kojima je Garevac bio prostor susreta, novih poznanstava i najljepših uspomena.