Nekada je dijaspora Garevcu bila sve, a danas je zadnja rupa na sviralu kazali bi naši stari.
Preko dvije decenije je garevačka dijaspora prikupljala i slala novčana sredstva svome mjestu i na taj način pomagala da život u Garevcu bude dostojan današnjem čovjeku. Kupili smo Burića štalu i pretvorili je u spomen kapelu, obnavljali crkvu i zvonik, priredili proslavu posvete crkve i zvonika, izradili smo Garevcu ono što nikada nije imao: grb, mjesnu zastavu i snimili himnu. Godinama smo čistili, obnavljali i uređivali Garevac te organizirali sedmodnevne „Garevačke susrete“ koji su sadržavali društvene, sportske i zabavne programe kako bi mladi zavoljeli Garevac i život u njemu, te mu se s ljubavlju ponovo vraćali.
Godinu dana se unaprijed znalo što nas čeka sljedeće godine za vrijeme naše posjete Zavičaju i ljetnih odmora u njemu.
Danas toga više nema, nema humanitarnih akcija ni pomoći, sve što bude to su dječje igre na Ilinu koje traju dva, tri sata i mise za Ilinu i Svi svete na groblju koje su u zadnje tri, četiri godine drastično brojno opale.
Oni koji su zadnjih dana posjetili župnu stranicu župe Garevac mogl isu pročitati članak današnjeg župnika kako se ista gasi ili će prisilno ostati još neko vrijeme u opticaju samo radi onoga tko ju je izradio, a taj isti mi je osobno tvrdio da sa njome nema ništa.
Župnik je u svom članku otvoreno kazao kako ne želi dijeliti župne informacije citiram: („nedjeljne župne obavijesti, donatori župe, termini i događanja kroz liturgijsku godinu, osmrtnice, važna događanja u župi i ostale slične informacije, a sve popraćene slikama i odgovarajućim podacima“).
Dakle iz gore napisanoga se vidi da je današnji župnik nastavio tamo gdje mu je predhodnik stao i svoje rekao. Što znači da osim onih nekoliko mobilnih baka i djedova koji posjećuju nedjeljne mise u Garevcu drugi ne moraju ništa znati.
Ne krivim župnika ni najmanje, on je se tako postavio i svoje kazao, ali krivim Gavreljanina i Garevljane koji su to prihvatili, oni su ti koji se bore da bi kako kažu Garevac bio čist.
Nije sve u čitoći, Garevcu treba život, treba mu ono što do sada nije imao. Ali to će ipak ostati samo pusta želja, jer oni koji raspoređuju pristigli novac od dijaspore ne misle na to.
Dijaspora je davno Garevcu kupila traktor-kosilicu, a pokojni župnik je sam organizirao i plaćao radnika da kosi crkveno dvorište. Danas župnik ni to ne mora, drugi se brinu za to, a dijaspora to opet sve plaća.
Sve je dobro i lijepo dok pastir ima stado poslušnih ovaca.
Za posavinu.org piše Mišo Perak