14
Sat, Dec
14 New Articles

Sudbina se uplela u moj život i žestoko me stresla. Sad novo životno poglavlje moram otvoriti ako mislim opstati.

Hodam oko drveta koje to nije, oko panja, koji to nije, oko stabla koje to nije po meni je to simbol života, snage, volje svakodnevno prolazim dva puta dnevno pokraj drveta, ne zagledam, ne dižem glavu, samo promatram kako ću što brže do autobusne stanice stići i uloviti autobus koji će me do posla odvesti danas laganim koracima se vraćam izmoždena i promatram drvo, podigla sam pogled i ugledala lišće, sitno, maleno, nježno.


Nakon dugo vremena sam si uzela slobodan dio dana onako, samo za sebe i svoje potrebe, a iskreno rečeno priželjkivala sam danima taj dan. Uz planova bezbroj a sve se svelo na ljenčarenje u krevetu, lješkarim, ušuškala sam se i čitam, zapisujem i surfam... nemam baš nešto volje ni za kakve razgovore, komunikaciju, dopisivanja. Posvetila sam sebi ovaj dio sunčanog dana.

Prijatelji su bogatstvo, razgovori s njima donose zrna razuma, smjer za dalje. To me sad spašava, drži glavu iznad vode, tonem, tlo pod nogama gubim, ne prepoznajem se, to nisam ja. Danima tužna, mučeći sebe, zavapila sam :"dragi moj prijatelju, pomozi mi, događa mi se nešto čudno, bujica riječi iz mene izvire, zapisujem, neprekidno mi misli kolaju, nemam sna niti koncentracije, pišem, ... pa brišem, ... pa opet pišem i brišem.. sročila sam misli u priču, čitam ju i nešto mi nedostaje.

Kako vratiti ono što je prošlo? Zašto?! Zašto uvijek moram imati zanimaciju mozga, mašte i neku obvezu, samo da sam u pokretu? Najgore je biti prepušten ničemu. To sam odavno shvatila i ne dozvoljavam si prazne hodove mozga.. a onda me ponese pjesma i postanem sjetna i sanjar, zatvorim oči i...

Razočarana, neraspoložena, sjetna, bolna, vrištim u sebi još od posljednje noći s tobom... snagu skupljam... krhotine razuma nižem... bedeme opet dižem..
Ne mogu dokučiti što se događa, gdje i da li sam pogriješila, popustila sam u jednom trenutku strasti, razum ne slušam.
Znam samo jedno, neću i ne mogu biti jedna od krpa s kojom se briše pod, nisam štraca.
Neću i ne mogu biti jedna od dežurnih koja čeka tvoje tople ruke.

Gledam u bijeli ekran, prazni word dokument, tek "načrčkanih" nekoliko redova koji čekaju da dovršim misao i oblikujem u smislene rečenice s glavom i repom. Muk već danima, tjednima, nisam se pomakla. Soba je moje utočište, liječim se od prehlade i bolova u leđima, ukočenosti noge, trnjenja prstiju.

Mašta je radost, put, život...a s druge strane pakao kad te uljulja i uvjeri da je moguće neostvarivo. Oduvijek sam maštala i to me održalo, spašavalo, držalo glavu iznad vode nosilo me i uljuljalo da je sve lijepo i dobro, ako je loše da je privremeno, da će proći.

Što je oluja? Meni je to stanje kada nisam svoja, kada sam neprekidno negdje dalje glavom a tijelom prisutna, tek toliko. Meni je oluja i kada ne znam što ću prije od obveza pa ih smišljam kako sve posložiti i obaviti. Meni je to niz posla koji mora biti gotov za kratko vrijeme.....itd...itd...

More Articles ...