Ukoliko još niste imali priliku pogledati dokumentarni film „Odžak pouka povijesti“ ovdje vam nudimo tu mogućnost. U filmu svjedoče preživjeli svjedoci o potresnim stradanjima i patnjama Hrvatskog naroda tokom i poslije Drugog svjetskog rata i poraća. Vrijedi pogledati ovaj film i čuti svjedočanstava o tim događajima i tako vratiti istinu i sjećanja od zaborava, jer "zaborav moramo spriječiti kako bi pozitivno utjecali na mlade da tu istinu nastave čuvati.
Neka se nikada i nikome više ovo ne ponovi!

IMALI SMO DOSTOJANSTVO U RATU. NEDAJMO DA NAM GA UZMU U MIRU. Gledam i slušam. Ne mogu vjerovati. Kako smo se samo srozali? Niti jednu sjednicu Sabora, koji bi trebao biti mjesto dostojanstva i ponosa, kulture i visoke samosvijesti svih nazočnih, ne možemo pogledati i poslušati, a da ne vidimo bahatost, nekulturu, nemogućnost normalnog političkog komuniciranja.

Ocu je snijeg bio do koljena meni do vrata kućama do krova mravima do neba. On je ujedao, škripao i milovao. Kidali smo ga kao oštro brašno. A on je sipio kao bajka sa slikovnice u ruke na kape u oči i usta i bezazleno brisao puteve i korake u nedogled.

Fra Martin Nedić je jedna od najpoznatijih i najpriznatijih ljudi u povijesti bosanskih franjevaca-katolika, a uz to, što je bio vrlo aktivan u franjevačkom i  političkom životu, bavio se i književnošću. U spomen na njegov plodan rad, u Tolisi, rodnom fra Martinovu mjestu, osnovana je Zaklada Terra Tolis, koja pored svojih drugih aktivnosti, svake godine raspisuje Natječaj za dodjelu Književne nagrade “Fra Martin Nedić”.

Podsjetilo me ovo na proljeće 1993. godine kada su branitelji na crtama obrane 108. HVO brigade u potpunom okružju u Boderištu kod Brčkog odolijevali napadajima srpskih vojnika na svoja ognjišta, a istoga dana u Bijeljini se jelo i pilo i slavilo drugarstvo sprskih junaka s nekim tada visokim dužnosnicima Herceg-Bosne. Dakle, nisu Srbi išli u Mostar ili Čapljinu, nego su naši išli na noge Srbima.

U zagrebačkoj Galeriji Vladimir Flakovac, u sklopu Narodnog sveučulišta Dubrava, 14. siječnja 2019. posthumno je otvorena izložba akademske slikarice Tanje Malešević „Šutnja“. Riječ je o akademskoj slikarici koja je preminula 2017. godine u svojoj 53. godini, na svoj rođendan. Dolazi iz slikarske obitelji, otac Duško slikar i profesor, majka Maja, slikarica, dok je brat Bogdan književnik i povjesničar umjetnosti.

Svima koji me znaju poznata je moja ljubav prema selu, biljkama, a naročito moje nastojanja da neobične, egzotične biljke presadim iz tuđih vrtova i dalekih krajeva i prenesenim ovdje, u svoj svijet, svoj život. Tako sam, 2014 godine, iz Afrike, iz Gane, donijela neobičnu biljku koju dotada nikad prije nisam vidjela niti znam kako se zove.

13. siječnja prisjetili smo se žrtva hrvatskih junaka u Gvozdanskom 13. siječnja 1578. godine, kada su živote izgubili, a nisu se htjeli predati turskoj vojsci predvođenoj Ferhat – pašom. Veličanstven je to primjer domoljublja i žrtve za svoj narod. No, u našoj Domovini ima mnogo sličnih primjera. Jedan od najupečatljivijih jeste tzv. “Goričanska Republika”.

Sisački biskup mons. Vlado Košić je, između ostaloga, pozvao sve hrvatske kćeri i sinove da ljubav prema Domovini branitelja Gvozdanskog bude čitavoj Hrvatskoj trajno nadahnuće kako se treba žrtvovati za bližnje, nama danas, ali i novim naraštajima. Istaknuo je i neupitnu činjenicu kako se braniteljima mogu zvati samo oni koji se brane, a ne oni koji napadaju i osvajaju, ruše i ubijaju.

Na jednom mjestu okupila se društvena, politička i kulturna elita mađarskih Hrvata Pomurja, među kojima smo mogli vidjeti i predsjednika Hrvatske državne samouprave gospodina Ivana Gugana, konzula Republike Hrvatske u Nagykanizsa počasnog konzula dr. Atilu Kosa, ali i drage prijatelje i susjede iz Republike Hrvatske: dožupana Međimurske županije i načelnika općine Goričan Marija Mohorića. Svi nazočni mogli su čuti splet prelijepih tradicijskih pjesama mađarskih Hrvata iz Pomurja, njihove narodne nošnje i dio običaja, ali i kušati njihove izuzetne kulinarske proizvode.

Živjeli smo u nadi da će se za našeg života promijeniti svijet, desiti neka velika revolucija, roditi mesija koji će dokinuti nepravdu i nasilje. Nadali smo se tehničkim dostignućima koje će nam omogućiti kraće radno vrijeme.

Vjerovali smo da ćemo sresti veliku ljubav, napraviti neku veliku stvar ili da će se desiti nešto iznenadno sto će promijeniti nas život nabolje.

Možda bi bilo dobro u ovoj godini dobro razmisliti o građanskim inicijativama i vidjeti koliko se u tom pogledu može učiniti. Može li se hrvatsko društvo vratiti na pravi kolosjek i pokušati implementirati odluke naroda? Može li se hrvatsko društvo otrgnuti od moći političkih elita, koji, po svemu sudeći, ne mogu ostati vječno, nego će, kao i mnoge do sada, plesati jedno vrijeme i jednostavno iščeznuti u ropotarnicu povijesti?