DERVENTA-Spoj civiliziranog čovjeka i prirodne divljine je nemoguć, ali se dešava da čovjek s prirodom živi uspijevajući da divljinu pripitomi. Jovo Trivunović iz Osinje, uspio je, kod svoje kuće da odhranim malo lane, koje nije htjelo da se vrati u prirodu nakon oporavka. -Negdje u svibnju pronašao sam malo lane koje je ostalo siroče odvojeno od majke koja je bježeći od pasa lutalica ostavila svoje mladunče i ono je bilo nakon toga osuđena na propast.
Pošto sam bio siguran da lane nema više majku, a bilo je već umorno i oslabilo donio sam ga kući i počeo hraniti na dudu. U početku je išlo teže da bi nakon izvjesnog vremna prihvatilo kravlje mlijeko i lijekove koje sam mu dao kao terapiju, kaže Jovo.
Lane je počelo da skakuće po dvorištu i kad se zamori lijegalo je na kauč u kući, kao da nije iz divljine doneseno. Čak i domaće životinje, poput mačka, nije bila neprijateljski prema njemu raspoložena. Dijelili su isti prostor za boravak, pa čak i igrali se zajedno. Jovo je imao namjeru da nakon oporavka pusti lani iz dvorišta, kako bi se prilagodilo prirodnim zakonima i krenulo u svoj život divljine, ali nije uspio. -Svaki put kad sam otvorio vrata kapije is njim izašao na njivu pored kuće i obližnji šumarak, lani se uvijek vraćalo samnom. Ustvari nije se nikako odvajalo od mene. U kući smo ga svi zavoljeli i svaki dan boravka s nama je otežavao da donesemo konačnu odluku o rastanku s lanetom, koje je dobro napredovalo i naraslo do svoje prirodne veličine, veli Jovo.
Jovo je zaposlen kao veterinraski radnik u osinjiskoj Veterinarskoj ambulanti, pa mu nije bilo teško da njeguje i liječi nemoćno lane. Osim toga, kao lovac, veoma dobro poznaje svu divljač, koja se nalazi u prirodi i njihov način života. Zato je dobro znao, da lane, što god duže boravi kod kuće, sve više postaje nesposobno da preživi u divljini. -Sad je već kasno, kazuje Jovo i kad bi otišlo u prirodu, vrlo bi brzo postalo žrtva, jer je naučilo na čovječiji miris i neoprezno je prema životinjama. Dok bi se čulo izoštrilo u prirodi, već bi ga psi lutalice uhvatile, pa sam odlučio živjeti s nama dok može, ističe Jovo. Jovo voli prirodu, čuva divljač i poznaje njihovu ćud i ponašanje. Tako je jednog jutra otkosima sijena na njivi našao ranjenog malog zečića, kojeg je povrijedila kosilica. Donio ga je kući i liječio, a kad je zečić zaliječio rane, sam je otskaktuao u najbližu šumicu. Za vrijeme boravka u dvorištu, ozlijeđeni zečić je volio da se igra sa lanetom.Jovino lane bez ikakvih problema hoda po kući, a tri kćerke ga hrane i maze, ponekad voli da zaviri šta ima na internetu, u šali kažu djevojčice.
Roščići su već počeli izbijati, a prema nepoznatim osobama, lane, već pravi srndać je oprezno i nepovjerljivo. Mnogi su dolazili kod Jove vidjeti pitomo lane.Jovo kaže da je lani postalo glavna zabava za sve u kući, a kad dođe s posla najljepši mu je odmor da se poigra sa lanetom, koje hoće da mu Jovo priča i miluje ga. Tako je Jovo postao druga majka za siroto lani iz prirode, koje se ne odvaja od njega i obitelji, a dokle će izdražati, to je već druga priča?
Preuzeto s posavskenovosti.com