Garevačka umjetnica o kojoj se vrlo malo zna

Stoga nam je želja da ovaj puta iz anonimnosti izvučemo životnu priču jedne Garevljanke o kojoj veoma malo ili ništa ne znamo. Riječ je o Heleni Perić koju smo ovaj puta kao posebnu osobu izdvojili za naš portal.

Helena je rođena 1971. godine u Gradačcu i nakon samo nekoliko dana i pogleda kroz prozor rodilišta s majkom Kajom odlazi u Garevac i Periće gdje je živjela do svoga 7 razreda osnovne škole, a onda se s majkom preselila u Modriču.

Već s 18 godina starosti napušta svoj Zavičaj i odlazi u Švicarsku, a zatim Austriju gdje i danas živi.

Helena već 17 godina zarađuje svoj svakidašnji kruh u najvećem gradu Austrije i njezinom političkom, gospodarskom i kulturnom središtu Beču koji je između ostalog, i jedno od najomiljenijih europskih odredišta turista iz čitavog svijeta. Grad godišnje posjete milijuna turista najviše zahvaljujući mnogobrojnim kulturno-povijesnim spomenicima i raznovrsnoj kulturnoj ponudi.

Helena je udana za Roberta Nosić rođenog u Bečanina, kojem su mu korijeni iz Dalmacije i Metkovića. Davne 2006. godine su se sudbeno vjenčali i započeli svoj zajednički život, a prija tri tjedna su i svoje DA potvrdili pred oltarom i križem!

Od prija 4 godine Helena se iz hobija počela baviti slikanjem na platnu s akrilnim bojama, tako joj je svaka njena nova slika davala veću inspiraciju, motivaciju i zadovoljstvo. Jednostavno rečeno svaki puta je sama sebe iznenadila svojim radom i do sada je uradila veliki broj slika s različitim motivima pa i portretima.

Najčešće slika poslije radnog vremena i u svoje slobodno vrijeme, onako u miru i uz kavicu s razmijenjenim pogledima prema svom mužu Robertu jer je to kako kaže najviše opušta, međutim ipak nam priznaje da najviše voli slikati kada je sama.

Na naš upit koja joj je slika uzela najviše vremena, a ipak joj je najdraža Helena nam kaže kako joj se najviše dojmila garevačka crkva koja je urađena na platnu veličine 60 x 80 cm s akrilnim bojama i u taj rad je utkala cijeli mjesec svoga slobodnog vremena, ali ga ne žali. Isplatilo se ono za čim je dugo maštala.

I ako je crkvu slikala po svome pamćenju na koncu je ispalo baš onako kako ju je željela i zamišljala.

Iako je Helena vrlo mlada otišla u bijeli svijet ona se rado sjeća svog djetinjstva i dječjeg smijeha u Garevcu, prvih pruženih koraka i svojih prijatelja s kojima i dan danas ima kontakte.

Kada samo je upitali da li ima plan izložiti svoje slike negdje na izložbi kroz smijeh nam odgovora da joj to nije plan, jer ih je u većem djelu već sve darovala prijateljima i rodbini.

Kako slika dolazi u završnu fazu tako već ima i svoga novog vlasnika.

Do sada su svi prezadovoljni na ovim prekrasnim darovima koje su dobili, jer kako i ne bi bili kada je ih je uradila posavska vrijedna i umjetnička ruka.

Na pitanje što bi poručila mladim osobama kojima je život tek započeo, ona nam odgovara kako život nema starosnih granica u ljudskim mogućnostima i talentima samo ih treba otkriti i pronaći.

Bog nas je stvorio različite, ali opet tako bliske da sve možemo kroz život postići samo ga treba pošteno živjeti i od svoga rada živjeti.

Pa u tome duhu i mi iz uredništva našoj Heleni želimo još više uspješno završenih slika, dobro zdravlje, dug i miran život te lijepu i sretnu budućnost!

Za GIP piše Mišo Perak

{jathumbnail off}