Pobožnost Križnog puta u župi Garevac

A uz to se odreći i nekog dijela hrane i pića, nešto od toga smanjiti i u slobodno vrijeme više čitati katoličku literaturu.

Uz to svakako ide i Pobožnost Križnoga puta koja se kod nas u crkvenoj kapelici moli svakoga petka (kao dan Kristove muke i smrti) ispod slika našeg donatora Mate Bulja. Dakle ovo je još jedna potvrda da su njegove slike došle na pravo mjesto.

Napomenut ću da je u nedjelju 26. veljače. 2017. godine župu Garevac posjetio gospodin Mato Bulj, umjetnik iz Jošave kod Odžaka koji je izrazio želju darovati jednu Posavsku župu svojim slikama koje izrađuje u pirogravuri.
I tako je u poslijepodnevnim satima Mato posjetio mjesto i župu Garevac. Susreo se sa župnikom Filipom i izvršio obećanu primopredaju slika križnoga puta koje ne samo da je osobno izradio već ih je i dovezao iz Švicarske i osobno predao župniku Filipu u Garevcu.Tako se od toga dana u ovo korizmeno vrijeme Garevljani okupljaju u molitvi i sjećanjima kako su slike križnoga puta izrađene u Švicarskoj vrijednim rukama posavskog umjetnika Mate Bulja iz Jošave kod Odžaka.
Križni put je stoljećima uvriježena pobožnost u Katoličkoj Crkvi (također i u Evangeličkoj i nekim protestantskim Crkvama), koja svoje korijene vuče iz vremena srednjovjekovnih hodočašća u Svetu zemlju, kada su se obilazila mjesta Isusove muke i stradanja u Jeruzalemu, a s vremenom se odande pobožnost proširila po cijelom svijetu pa i kod nas u Garevcu.

U križnom se putu kroz 14 postaja, prikazanima kroz slike ili kipove, u crkvama ili na otvorenim mjestima, hodeći od postaje do postaje, razmatra Kristova muka od trenutka kada je Isus osuđen na smrt do trenutka polaganja njegova mrtva tijela u grob. Pobožnost započinje pristupnom molitvom, nakon čega slijedi 14 molitava, za svaku postaju po jedna, a između svake postaje se pjeva po jedna strofa korizmene tužaljke “Stala plačuć’ tužna mati”, te završava zaključnom molitvom.

Također, svaku postaju započinje predvoditelj: “Klanjamo ti se, Kriste, i blagoslivljamo te”, a puk na to odgovara: “Jer si po svojem svetom križu svijet otkupio”. Stari je i predivan običaj da tada svatko, tko god to može fizički, poklekne desnim koljenom do zemlje i zastane u takvom sabranom stavu poniznosti na trenutak.

Po završetku molitve svake postaje moli se Očenaš, Zdravo Marijo i Slava Ocu, a onda opet predvoditelj zazove: “Smiluj nam se, Gospodine!”, na što narod doda: “Smiluj nam se!”

Pobožnost križnoga puta posebno je vezana uz dva dana u tjednu: utorak i napose petak (kao dan Kristove muke i smrti), a s obzirom na liturgijsko vrijeme, naročito se moli u korizmi. No, ne postoji nikakav strogi propis, tako da se moljenje križnoga puta češće organizira i u neke druge dane u tjednu, posebno, uz utorak i petak, u srijedu i nedjelju, a mnogi ga, bilo privatno, bilo javno, mole i izvan korizmenog vremena.

Uobičajeno je, barem kod pučkoga križnoga puta, koji donosimo niže, da predvoditelji pristupnu i zaključnu molitvu mole klečeći na najnižoj stepenici oltara, a također za to vrijeme i narod, u dubokoj sabranosti, kleči na svojim mjestima. Iako se posljednjih godina takav pokornički stav počeo bitno zanemarivati, pa se npr. sve rjeđe kleči i kod križnoga puta, valja imati u vidu kako je upravo to klečanje i poklecanje kod svake postaje, kao znak posebne spremnosti na svojevrsno sudjelovanje u Kristovoj muci, nešto što ne bi trebalo zanemarivati, nego, naprotiv, posebno njegovati.

Uobičajeno je da se moli pučki križni put jer ga mnogi vjernici znaju napamet, iako je možda napisan jednostavnijim i teološki slabijim rječnikom od nekih drugih, ali je zasigurno najljepši, najdraži i iskustveno najsnažniji križni put srednjim i starijim generacijama, pa ga nije dobro zanemarivati.

I ako smo u poslijeratnom vremenu mala župna zajednica ipak se na molitvi Križnog puta uz župnika Filipa okupi do dvadesetak vjernika što je hvale vrijedno.

Za Posavinu.org piše Mišo Perak