Prije mjesec dana nazvao me prijatelj iz jednog predivnog sela kod Odžaka (sva sela su predivna, tamo gdje se život živi) i pozvao me da dođem na Dane sjećanja u Vlašku malu (Posavsku Mahalu). Nisam dvojio. Sve svoje obveze sam posložio tako da bih mogao nazočiti tom vrlo važnom događaju.
Dana 25. svibnja ( Bože, koje ironije), došao sam noseći uvijek svoj foto aparat kako bih ovjekovječio taj događaj i ostavio to generacijama koje dolaze iza nas. Prvo me lagano uzela bojazan da li će to proteći onako kako to dolikuje posavskom čovjeku, kako to dolikuje Hrvatu, katoliku s naših krajeva. Nisam bio iznenađen kada sam vidio i shvatio da su naši ljudi opet pokazali onu svoju pravu pripadnost i dostojanstvo kako samo može imati naš čovjek.
Slušajući propovijed uzoritog kardinala Puljića lutao sam mislima. Prvo na moj, na Naš Garevac i one koji su dali svoje živote za mene, za tebe, za nas. Čvrsto prislanjajući foto aparat na oči i fotografirajući spisak ubijenih u otvorenom Parku sjećanja u Posavskoj Mahali, njih 3404, priznajem, skrivao sam suze iza foto aparata imajući samo jednu misao u svojoj glavi: " Hvala Vam, i oprostite nam ako vam svake nedjelje ne upalimo svijeće koje bi vam dale svjetlost i omogućile pogled na ono što je došlo nakon vaše borbe". Objektiv foto aparata je lutao od spomenika do spomenika bilježeći godine rođenja zbrajajući u kojim godinama su okončali svoje živote. I opet čujem na razglas: Da, 3404 je položilo svoje živote. Bez suđenja, bez prava na riječi obrane, bez krivnje krivi.
Shrvan i žalostan molio sam samo jedno. Da se ne ponovi.
Dana 26 svibnja, odmah sutra dan, u svom, u našem Garevcu došao sam do simbola stradanja, do simbola patnje, do simbola zajedništva (ovo se svesrdno nadam), do Burića štale. Okupilo se nas tridesetak u jednoj tihoj molitvi. Tek nakon nekog vremena sam shvatio da nas nije tridesetak.
I ONI su bili s nama, Andrići, Adžamići, Andrijanići, Cvitkušići, Barišić, Bičvić, Bekavac, Bilušić, Blažević, Božić, Brdarić, Buljan, Burušić, Cvitkušić, Ćavarović, Čović, Dobrinjkić, Domazet, Dubravac, Gašić, Gavrić, Grgić, Galić, Jeleč, Josipović, Jelenić, Jović, Juroš, Križić, Kaurinović, Lozić, Lukić, Mamuzić, Marić,Matanović, Mihalj-Nogić, Mikulić, Milardović, Paradžik, Patljak, Pejić, Peranović, Perković, Pipunić, Popić, Puškarić, Radat, Ravnjak, Stanić, Šiškić, Šoljić, Šošić, Šušak, Šuver, Tomić, Zelić i dr. Foto aparatom sam lutao po kutovima štale očekujući da ću ugledati njih, one koji su položili svoje živote za nas, one koji ne zaslužuju da padnu u zaborav. Svaki pritisak na fotoaparat i onaj klik kao da ih je dozivao, kao da ih je molio da nam pošalju poruku da dolazimo, da ih posjećujemo, da ne zaboravimo NAŠ Garevac.
U jednom momentu nisam mogao razabrati riječi vlč. Filipa i njegove pozive na molitvu. Miješale su se i prelamale s pozivima onih čije su oči s uokvirenih crno bijelih fotografija pozivale da ih ne zaboravimo. Molim Vas, ne pitajte me kako sam proveo tu noć.
Nedjelja, 27 svibnja. Poranio sam. Znam i zašto. Znajući da su me čekali..onako postrojeni..tihi i dostojanstveni. Ne da mi daju prijavak, nego da prenesu poruku. Poruku mira, strpljenja, tolerancije, uvažavanja, razumijevanja. Tiho i lagano, poklonio sam se spomeniku stradanja, spomeniku vječnosti, spomeniku koji šalje jasnu i snažnu poruku nama i našoj djeci kojima je Garevac budućnost. Narod, moj narod, pristiže onako kako smo uvijek naučili. Skromno, pokorno a opet prkosno, dajući poruku kakovu smo uvijek davali. Tu smo, vječni, postojani, trajni, jaki i odvažni. Ja znam tko smo mi. Ja znam što mi želimo. Ja znam putniče, dobronamjerniče, znam, da želimo i volimo isto, da volimo GAREVAC.
Dragi moji susjedi, poznanici, prijatelji. Nije moj posjet ovim događanjima bio iz razloga da bih samo fotografirao. Ja sam taj koji je želio zaprimiti poruku, poruku s kojom želim živjeti. Kada bih birao onda bih vam poslao poruku, kako je to jedne prilike naveo moj dragi prijatelj Josip Križić: "Mlad sam, ali volim Garevac, mlad sam ali želim razumijevanje, mlad sam ali volim toleranciju i volim različitosti".
Zato, poštujmo svoje, uvažavajmo tuđe. Dignimo glavu prkosno, ponosno, pokažimo da možemo prevladati sve ono što nas muči, pokažimo da Garevac živi, da ŽIVOT ima još puno ljeta.
Za Posavinu.org piše Vlado Domazet