Svjetlost dana ugledala je još jedna knjiga našeg Posavljaka ovaj puta autora Vlade Domazet s nazivom "Kad svibanj utihne". To je povjesni roman gdje autor opisuje tragične događaje potkraj svibnja 1945. godine na području modričke i odžačke općine u Bosanskoj Posavini.
O čemu se zapravo radi saznat ćete kada pročitate PREDGOVOR ove knjige!
Kad svibanj utihne nije zapisana povijest, nego umjetnički prikaz povijesti. To ističe i sam pisac Vlado Domazet: "Pojedini likovi su izmišljeni, ali je zločin stvaran." Ovaj povijesni roman opisuje tragične događaje potkraj svibnja 1945. godine na području hrvatskoga sela Garevac modričke općine u Bosanskoj Posavini.
U susjednoj općini Odžak vođena je, na Titov rođendan, 25. svibnja 1945. godine, posljednja bitka drugoga svjetskog rata na europskom tlu. Poimeničan popis stradalih s odžačkoga područja (bez Garevljana) objavio je fra Grga Vilić 2005. godine.[1]
Žrtve Burića štale bili su ustaše i domobrani koji su se 23. i 24. svibnja 1945. godine razoružali i predali partizanima. Prema istraživanju vlč. Vlade Jagustina, iz Burića štale je stradao (bez ikakvoga suda) ukupno 441 muškarac, a od toga 214 Garevljana i 227 osoba iz susjednih sela.[2] Garevački internet portal donosi poimenični popis stradalih žrtava, puštenih i osuđenih Garevljana i zatočenika.[3]
Premda događaji vezani uz Burića štalu predstavljaju jedan od najvećih masovnih zločina koncem drugoga svjetskog rata u Bosni i Hercegovini, događaji su razmjerno slabo poznati u javnosti; ne bilježi ih čak ni Hrvatska enciklopedija Bosne i Hercegovine.[4] Jedan školski priručnik spominje događaje bez navođenja osnovnih podataka o žrtvama: "Samo su u Garevcu, selu nadomak Modriče, za jednu noć, na zvjerski način mučili i ubili velik broj ljudi koji su bili okupljeni na Burića posjedu."[5]
Jedno od prvih potresnih svjedočanstva preživjelih iz Burića štale objavljeno je 1994. godine.[6] Najviše podataka (zasnovanih na svjedočanstvu preživjelih Marka Marića, Vinka Burića i drugih) objavio je dr. sc. Marko Babić 2005. godine pod naslovom Bosanskoposavski Bleiburg.[7]
Garevljanin vlč. Anto Burić iznosi prigovore protiv naziva "Bosanskoposavski Bleiburg". Umjesto toga on se zalaže za ustaljeni naziv "Burića štala" koji je općeprihvaćen u narodu.[8]
Roman Kad svibanj utihne započinje kao majčina priča o javno prešućivanoj garevačkoj tragediji u proljeće 1945. godine. Roman završava majčinom smrću 2013. godine: "Dana tridesetog ožujka 2013. godine anđeli su je odveli tamo gdje su svi isti, tamo gdje nema zločina, patnje i zebnje, tamo gdje ju je čekao njezin suprug Ilija, njegov brat Josip, Anamarija i svi drugi oni koji su bili zatočeni i likvidirani. Svi oni koji su bili bez krivnje krivi."
Jedan od glavnih likova romana jest povijesni lik Matan Bijelić, pripadnik partizanskoga pokreta. Ovaj Garevljanin je u drugim izvorima poznat i kao Mato Belić.[9] Belić je bio umiješan i u ubojstvo odžačkoga odvjetnika dr. Zdenka Odića 1943. godine.[10] Pisac romana prikazuje Belića i njegovu suprugu kao patološke likove. Belićeva je supruga život završila samoubojstvom. Pisac piše:
"Bojeći se da ga pitaju, iz prikrajka su promatrali kako narodna milicija zajedno sa par seoskih odbornika skidaju Matanovu suprugu Višnju sa grede u dvorišnoj drvenoj šupi. Mlitavo je tijelo obješeno o drvenu gredu stegnuto oko vrata bičem koji je koristila prilikom bičevanja svoga Matana."
Glavna radnja romana odvija se oko tragične ljubavi između djevojke Anamarije i njezinoga momka Josipa, koji je iz Burića štale odveden na Pašinac i s ostalim zatočenicima ubijen. U romanu već ostarjela Anamarija iz osvete ubija Belića i ubojstvo prikriva kao samoubojstvo. Pisac piše:
"Zamahnuvši svom snagom prema Anamarijinom licu očekivao je (Belić) da to bude pogodak. Anamarija je pročitala njegovu namjeru, koraknula unatrag, sagnula se izvukavši nož koji je skrila uz nogu ispod koljena, kleknula zarivši ga svom snagom Matanu u predio srca. Prvo je uslijedio Matanov smijeh koji je brzo počeo slabiti, zatim tihe psovke, a onda tup udarac njegovog tijela o zemlju. Dugo se mučila dok ga napokon nije postavila u položaj koji je odavao da se Matan sam ubio."
Roman opisuje zatočenike u Burića štali, njihovo sprovođenje na stratište (Majdan, Pašinac) i posljedice zločina na preživjele Garevljane. Prešućivani zločin je odredio život sela od 1945. do demokratskih promjena 1990. godine. Tijekom tih godina seljani su krišom ili javno odlazili na mjesto pogibije, palili svijeće i odnosili cvijeće. Službene su vlasti sve do 1990. sprječavale javno odavanje počasti žrtvama iz Burića štale.
Iako je tema romana jedan tragičan događaj, pisac se na nekim mjestima služi i humorom. Tako pisac, na primjer, opisuje Titovu sliku kao "fotografiju visećeg maršala".
Do sada je o Burića štali napisano trinaest autorskih pjesama.[11] Prije 25 godina Vlado Domazet je napisao i pjesmu "Garevo moje" koju je uglazbio Garevljanin Marko Stanušić.[12] Početkom 2018. godine je pjevač Ivan Martić Ivica snimio istoimenu pjesmu koja je postala i "Garevačka himna", dostupna na YouTubeu.[13] U himni se spominje i Burića štala:
"Dok Bosna i Sava sve tajne nam znaju
i Burića štala – svjedok n'jemi stoji,
poljičke šume mrtve skrivaju –
naša se pov'jest nikog ne boji."
Kad svibanj utihne dokazuje da je došlo vrijeme i za prvi lijep roman o Burića štali. Kao popudbina za buduće naraštaje Garevljana i Posavaca. Čitatelji duguju zahvalnost Vladi Domazetu za književni užitak pri čitanju romana iz nedavne povijesti Bosanske Posavine.
Uredništvo portala