Poštovani čitatelji, složit ćemo se da većina ljudi odbacuje osjetiti bol ljudskih bića. Ne mogu si to dozvoliti, jer ako padnu, past će skroz do kraja. Tako je niječu, odbacuju, potiskuju, što god hoćete. I kada to izbije, izbija u tako različitim prikrivenim oblicima a ja susret s vama želim započeti s meni jednom dragom osobom. Naime, radi se o jednom mladiću koji je kao dijete ostao bez oca. Rekao mi je i kako je morao brzo odrasti. Postao je preozbiljan i nije imao vremena za igru i smijeh.
Morao se braniti i uvjeriti da je jači nego što jest. Dakle, bio je prisiljen živjeti u laži. Ta je laž građena na strahu. Osjećala sam kako su riječi ovog mladog čovjeka opisivale većinu ljudskih sudbina. Možda je njegov život bio malo dramatičniji, ali većina sinova bez oca, ljudi bez roditelja nisu nikada iskusili tko ih je stvorio, tko ih je volio, tko ih je pozvao u život, tko se brine o njima. Zbog toga se snažno pokušavaju brinuti sami za sebe i skupljati stvari, kao što to rade ljudi po cijelom svijetu, ljudi koji ne poznaju svoju dušu, koji ne znaju tko su.
A on, nastavio je svoju priču… kako sin bez oca mora zaraditi svoj vlastiti novac i štedjeti ga, te zauvijek živjeti u strahu i nesigurnosti. Tako velika odgovornost koja je tako rano stavljena pred njega čini ga ljutim i prestrašenim i to je tako intenzivna ljutnja da ju on radije negira nego da prizna njezinu snagu. Dijete bez oca, bez roditelja, prisiljeno je prerano odrasti i stvoriti krivi svijet koji zapravo ne postoji. Taj svijet je svijet neovisnosti, natjecanja i straha. Svijet bez prostora za povjerenje i nježnost, a najgora od svih laži je ta da je prisiljen vjerovati da je taj krivi svijet onaj pravi, realni. On ga uzima za ozbiljno i vjeruje vlastitoj laži… i tako smo dugo razgovarali, promišljali, savjetovali i zaključili, takav je svijet bez Oca! Takav je svijet bez roditelja! Takav je svijet bez iskrenog i pravog prijatelja!
A onda je uslijedila stanka, muk i tišina, a nakon stanke sam mu ponovila već ranije često izrečene riječi u razgovoru kako je i on ljubljeno dijete jer ga ljubi Otac nebeski. Ljubi ga više nego otac koji ga je prerano napustio. Pokušala sam mu pojasniti činjenicu, kako je i Isus u takvoj i sličnoj situaciji često upućivao svoj pogled Ocu i vjerovao je ono što je vidio u Njegovim očima. A jedna se stvar sigurno dogodila, sreo je nevjerojatnu ljubav u pogledu Oca. Tako, obogaćena razgovorom, iskrenim susretom i otvorenošću, uvjerena sam kako je moj dragi prijatelj, kroz naš razgovor osjetio da je i ovaj susret za njega bio prozor kroz koji je mogao za-početi jedan novi život i vidjeti da postoji i jedan drugačiji i novi svijet.
Kroz moje potpuno prihvaćanje njegove životne istine i moje povjerenje i vjeru u njega, osjetila sam kako je već tada izrekao da može vjerovati vječnom Ocu, koji mu govori da je sin. Shvatio je da mu taj Otac daje snagu da kaže «Abba» i da se odmakne od depresivnog stanja koje ga svako malo podsjeća na prošlost i sadašnjost njegova života. Međutim, spoznala sam kroz naš razgovor da sve dok čovjek ne usvoji ljubav Oca i ljubav onih koji i s kojima smo okruženi i dok to ne usvojimo, nećemo postati sposobni apsorbirati bilo kakvu bol u svijetu pa zaključimo. Naš Isus je živa objavljena Istina, koja ima snagu pokazati tajnu mudroga života, jer od punine Njegove svi mi primismo i primamo i to milost na milost.
Mir vama!
Sestra Augustina Barišić Klanjateljica Krvi Kristove