Stari zanati u Posavini nastajali i razvijali se kao prijeka potreba vremena i života ljudi, ali s godinama, stari zanati odlaze u prošlost u neravnopravnoj borbi sa modernih tehnologijama. Ipak , neki su se zadržali i danas, kao što je korparstvo sa stogodišnjom tradicijom u Posavini. Posavina se čak što više pozicionirala i na karti Europe kao značajan prostor korparstva.
Ipak, takvo stanje nije sa zanatima kao što su krojač, kovač. Tkalački stan u Posavini danas je pravo umijeće, kao i pronaći zanatliju koji ručno ukrašava limarsku galanteriju. Samo su malobrojni još uvijek opstali zahvaljujući strpljenju i ljubavi prema zanatstvu. Među njima je obitelj Ćehajić. Iz kreativne zanatske radionice Ibrahima već šest desetlljeća izlaze unikatni primjerci rukom urešene limarije. Supruga Fikreta.
Ručno ukrašena limarija
-Nakon što sam izučio zanat u Brčkom, otvorio sam svoju radnju u Orašju 1960.g. Sad izrađujem limarsku galanteriju, a dok sam bio mlađi radilo se puno građevinskih poslova po Slavoniji i okolici. Prije je bilo puno više posla, zarade, a sad je i tehnologija puno toga preuzela. Radio sam šporete, korita i druge sitnice, a kasnije je krenula građevinska limarija, s nostalgijom priča vitalni umirovljenik, poznati oraški zanatlija Ibrahim , kojemu je uz minimalnu mirovinu kojom uzdržava suprugu Fikretu i sebe, to dodatni izvor prihoda.
-U vrijeme kad je bila velika potražnja za šporetima, uspijevali smo napraviti i tri komada dnevno, a ovih dana smo dva šporeta uputili prema stradalom stanovništvu Turske, kako bi im pomogli u ovim teškim trenutcima, kažu Ćehajići. Njihovi proizvodi nalaze put i do Švicarske, kod onih koji traže kvalitet, ali nažalost svoje znanje ipak nemaju na koga prenijeti, jer mladi, kažu, nisu zainteresirani.- Kad više ne budem mogao raditi, stavit ću ključ u bravu. Volio bi dati svoj alat nekome tko bi nastavio ovaj zanat. Sin i kćerka ne žive ovdje, ali da nema njihove pomoći, zaključuje Ibrahim, bilo bi puno teže.
Korparstvo još na nogama
Unatoč neumoljivim kretanjima svjetskoga tržišta i „poplave“ značajno jeftinijih plastičnih proizvoda, i unatoč financijski turbulentnom vremenu, korparstvo je jedan od zanata koji se održava još uvijek na nogama. Sa oraško-domaljevačkog područja još uvijek nekoliko uglednih korpara izvoze svoje pletarske proizvode gotovo umjetničke vrijednosti. To ne iznenađuje jer korparstvo je jedan od starih zanata Posavine, sa možda najdužom tradicijom. Anto Dominković iz Tolise vlasnik tvrtke Pleteni namještaj Dominković bavi se košaraštvom, baš kao što je to činio njegov otac, djed, sve skupa, tradicija korparstva obitelji Dominkoviæ duga je više od 150 godina. U tvornici “Dominiković” kompletan namještaj pletu ručno.
U foteljama toliškog pletača namještaja sjede brojne javne osobe iz svijeta glazbe, filma, sporta , estradne zvijezde. Ipak niti jednog od njegova četiri sina ne zanima pletarstvo. Jedino Antu supruga Ružica vjerno prati i pomaže. -Danas se korparstvom u cijeloj regiji bavi 10% od prijeratnog stanja. Nekada se od toga živjelo a danas tko je uspio da se organizira uspio je i preživjeti. Nas nekoliko privatnika opstalo je i preuzelo proizvodnju koja je zapravo desetkovana u Posavini. Troškovi života su daleko premašili mogućnosti zarade pa je i interes sve više opadao. Imam četiri sina od kojih niti jednog ne zanima ovaj zanat. Mlade u Posavini baš i ne zanima ova oblast niti stari zanati, zaključuje Dominković.
Za posavinu.org piše: Nada Koturić