U subotu 6. rujna održan je u Kozici kod Vrgorca 3. Susret Ravlića. Prvi je održan 2003., a drugi 2004. godine. Kozica kao mjesto okupljanja Ravlića iz cijeloga svijeta izabrana je zato što se pretpostavlja kako su svi Ravlići u razne dijelove svijeta odselili upravo iz Kozice, te susjednih Kozičkih Poljica.{jathumbnail off}
Na 3. Susretu okupilo se 125 Ravlića iz Hrvatske, BiH i nekoliko europskih zemalja. Na druženje su tako došli Ravlići iz Siska, Dubrovnika, Vignja na Korčuli, Brača, Zagreba, Splita, Makarske, Igrana, Podgore, Brela, Kozičkih Poljica, Đakova, Slavonskoga Broda, Bjelovara, Čazme, Dervente i okolnih mjesta Bosanske Posavine, Gruda, Švedske i slično. Svi su se oni okupili na platou bivšega Zadružnog doma u Kozici, impozantnog kamenog zdanja izgrađenoga u prvim godinama po završetku Drugoga svjetskoga rata. To je izazvalo emocije, posebno kod starijih Ravlića čiji su roditelji, usprkos teškim ekonomskim uvjetima, srčano sudjelovali u njegovoj izgradnji, te je svako domaćinstvo odradilo 20 dnevnica.
Susret je započeo Svetom misom u kozičkoj župnoj crkvi Svetoga Ilije Proroka. Uz asistenciju župnika fra Marka Bitange, propovijed je održao don Ivan Ravlić, inače župnik župe Posavska Mahala kod Odžaka, koji je pritom predstavio i drugo izdanje svoje knjige „Ravlići jučer danas i danas“. Don Ravlić je inače jedan od pokretača i organizatora inicijative okupljanja Ravlića iz cijeloga svijeta, a uz duhovno zvanje još je i sportski pilot dvosjeda, voditelj brodova do 25 metara dužine i vlasnik vozačke dozvole sa 14 kategorija.
Govoreći o povijesti plemena Ravlića, don Ravlić je naglasio kako u svijetu danas ima oko 3000 nositelja toga prezimena. Najviše ih je u Zagrebu (preko 300), Makarskoj (182), Slavonskom brodu (76), Splitu (59), Čazmi (27), Čepinu (25), Osijeku (55), Puli, Rijeci i slično. Prije Domovinskoga rata najviše ih je živjelo u Derventi, oko 250, ali su se zbog ratnih djelovanja iselili i sada ih u tome kraju više nema. U inozemstvu u većem broju žive u Kanadi, Sjedinjenim Američkim Državama i Australiji. Pleme Ravlića u Kozici je poznato još od 14. stoljeća, a postojalo je možda i ranije. Imalo je svoj grb, a njegovi članovi iskazali su se kao junaci u vrijeme oslobođenja Vrgorca od Osmanlija. Starinom su se prezivali Gradanović, zatim Bogetić pa Tepčević i na koncu Ravlić. U povijesnim dokumentima ubrajani su u znamenite obitelji, obdarene plemstvom. Prvi Ravlići-Babići iz Kozice iselili su još oko 1780. godine upravo u Derventu, a nešto kasnije i na sve strane svijeta, u Francusku, Novi Zeland i Argentinu. Zanimljivo je da, što se tiče same Hrvatske, u prvim godinama nakon rata većina Ravlića još uvijek živjela u Kozici i Poljicima Kozičkim, ali su uglavnom odselili u Makarsko primorje, Split, Zagreb i druge gradove.
- Ovo je naše treće druženje od 2003. godine, a zajedničkim okupljanjima želimo učvrstiti vezu između Ravlića rasutih po svijetu, kako bi bili primjer svima, onako kako su to bili naši kozički preci. Posljednji rat opet nas je raselio, mnogi su morali napustiti svoju djedovinu i naći utočište u novim sredinama, ali to ne smije biti razlog da se ne okupljamo i pazimo jedni na druge. Naši potomci iz brojnih gradova se nikada neće upoznati, neće znati odakle potječu ni tko im je rodbina ako se mi stariji ne potrudimo održati vezu, rekao je uz ostalo don Ivan Ravlić i pozvao nazočne da na ovakve susrete ubuduće dovedu djecu te im usade tko su i odakle su Ravlići.
Nakon završetka Svete mise okupljeni Ravlići su se vratili na plato Zadružnog doma gdje se imao održati planirani 3. susret. Boravak u selu svojih predaka na neke je djelovao vrlo emotivno, doživjeli su duhovno pročišćenje, kako nam je istaknula Marina Ravlić, rodom iz Dervente, a sada Zagrepčanka. Neki su lili suze radosnice što su se okupili, pa su poželjeli obići zaseok Donje Ravliće u kojemu danas stalno boravi samo Milka Ravlić ud. Vlade, a u Gornjim Ravlićima Nediljko Ravlić pok. Ivana. Iako su ti zaseoci odavno opustjeli, brojni njihovi izdanci redovito dolaze u zavičaj svojih predaka, obrađuju škrte dolce u kamenjaru, održavaju pokoju staru kamenu kućicu, sve sa željom održavanja veze s korijenima, a koja je nasilno prekinuta ekonomskim i političkim razlozima kroz prohujala stoljeća.
Pod šatorom kod Zadružnog doma okupilo se mnoštvo na svečanom ručku, oko čije organizacije se najviše zauzeo Miro Ravlić „Tucko“, predsjednik Zavičajne udruge Ravlića, inače prosvjetni radnik, meštar u kamenu i narodni pjesnik. Ovo posljednje još je jednom dokazao, upravo čitajući pjesmu napisanu toga jutra, posvećenu Kozici i svome plemenu Ravlića, a za koju je zaradio nepodijeljen pljesak i zahvalu. Iz nje nam se urezalo u pamćenje nekoliko stihova: „Oj, Kozico iako si mala, Ti si nama u sri srca stala! Oj, Ravlići dok Vam ime traje, Čuvajte nam stare običaje!“
Na svečanom ručku se na tanjurima ponudila „venecijana“, spravljena od 10 kilograma palente i 18 džigerica, a potom se konzumiralo pečeno s ražnja, servirano na 24 ovala. Zalijevalo se vinom raznih sorti i butelja, pivom, sokovima, što je god tko htio. Uz ručak stari Ravlići prisjećali su se svoje mladosti, posebno oni koji su rođeni u Kozici, a mlađi su se upoznavali sa svojim prezimenjacima, istražujući vlastite rodbinske poveznice. Najstariji sudionik skupa bio je 76-godišnji Miroslav Ravlić, koji se usprkos godinama odlučio na dolazak u Kozicu kako bi posjetio rodno mjesto svoga pradjeda. - Rođen sam na Plehanu, u vrijeme Banovine Hrvatke, a moje predak Mijo Ravlić doselio se u Lonjsko polje još prije Prvog svjetskog rata. Prije odlaska na onaj svijet rekao je da bi umro na nogama da mu ih financi nisu potrgali. Bio je i opančar i veliki trgovac sa svim nacijama, a imao je imanje, toliko veliko da ga jašući na konju nisi mogao prijeći u jedan dan, ponosno ističe Miroslav, čiji je otac Ante nosio i naziv Dalmatin, u spomen na zavičaj predaka. - Sretan sam što sam u Kozici. Ovdje sam prvi put, ali svakako ne zadnji i veseli me što je uz suprugu Zlatu, rođenu Posavku, tu i moj sin Nikša. Radi u Lonjskome polju kao čuvar Parka prirode i ujedno završava studij lovstva i zaštite prirode u Karlovcu, s ponosom će otac na svojega nasljednika, koji se završetkom fakulteta sprema posvetiti seoskome turizmu. U Kozicu će za naredni susret stići i Miroslavov brat Marin, mlađi od njega 24 godine, koji živi u Puli, pa će tako cijela njegova obitelj uspostaviti vezu sa zavičajem predaka. Najmlađa među Ravlićima sa susreta u Kozici je dvoipolgodišnja Vita Ravlić iz Vignja na Korčuli, koja je stigla s majkom Ankicom, ocem Mirom, i naravno djedom Vitom, čije je ime i ponijela. - Prvi put smo tu, i nismo mogli odoljeti doći u kraj pradjeda Mirka i prabake Zorke. Nije lako putovati s malim djetetom, ali nije nam žao truda. Dolaziti ćemo i na nove susrete u Kozicu i čuvati uspomenu na svoje stare i njihov rodni kraj, veli Ankica Ravlić, iz čijega se krila mala Vita nije odvajala, vjerojatno nesvjesna mjesta i događaja, ali samim svojim postojanjem svjedok opstanka loze Ravlića nakon sedam ili osam stoljeća postojanja i zalog za budućnost. Slično kao i trenutno najmlađi Ravlić, Jakov, unuk Vlade Ravlića Bilkina rođen u Zagrebu 1. rujna. Na skup u Kozicu stigao je iz Švedske Mario Ravlić, pok. Ive, inače rođen u Sarajevu. Stigao je i Dražen Ravlić iz Podgore, koji je poveo svoje sinove – Luku i Antu-Karola.
Druženje Ravlića u Kozici nastavilo se uz jelo i piće do kasnih popodnevnih sata, a u tome ga nije mogla omesti ni dosadna neumorna kiša, vjesnik predstojeće jeseni. Njihova Kozica bila je naprosto nepresušna inspiracija. – Vidimo se na idućem susretu Ravlića u mjestu Poljice Kozičke prva subota mjeseca rujna 2019. godine, kako je predložio Rajko Ravlić i nadamo se da će nas biti još više, ponavljali su toga popodneva brojni sudionici susreta.
Branko Radonić