Konji vuku saone, vozi djed unuke, dječake osnovnoškolce, dočekao ih na željezničkoj stanici u Modriči. Stigli su iz Osijeka, nisu se vidjeli od prošlog Božića.
Kako ste putovali?
Tata nas ispratio na kolodvor, i evo mi stigli.
Oni i ne znaju da je tata jednog putnika u kupeo zamolio da pripazi na njih, taj je prihvatio i na kraju putovanja šapnuo djedu da su djeca bila dobra.
Unuci su pričali o svojim susjedima koji za Božić idu u Baranju, te kako je susjed Pišta pijan pao u šanac ( u Bosni kažu - kanal), ne zna se koliko dugo je ležao mokar i sad jako kašlje zbog nahlade.
Ehaaa, zaustavi djed konje pored krčme. Idemo se dečki malo ogrijati. Djed je poručio sebi čokanjčić rakije, a djeci po cocktu.
Debeli brkati vlasnik Meho krupnim očima veselo je pogledavao u djecu i vrebao prilikiu da im nešto kaže. I ulovio je zgodan trenutak i isprčao im je kako ga je njihov djed za vrijeme rata skrivao od onih koji su ga htjeli ubiti.
Donosio mi bolan u rupu u među vijesti, hranu i vodu. Ooo kako su to bila rđava vremena.
Vatra pucketa u kalijevoj peći, djed zapali lulu i veli da baka sprema gibanicu, trebalo bi krenuti.
Zazvonili su zvončići, sanke su klizile u selo, ka baki. Nižu se kuće pored ceste, pokadkada vjetar razbuca dim i krpice nam gura pod nos.
- Djede, da li bi nam htio ispričati neki zimski doživljaj koji pamtiš iz tvog djetinjstva, reče straiji unuk. Mlađi dobaci kako bi i on htio čuti nešto iz djedovog djetinjstva.
U znak pristajanja, djed klimnu glavom, izvadi lulu i poče tiskati u nju duhan. Bičom malo laznu po konjskim bedrima, toliko da im se javi.
Kad se plamičak šibice gasio, povuče dim duboko u pluća i progovori.
- Bilo je ovako: nebo je Posavini poklonilo najveću moguću bjelinu. Bez prtine, noge propadaju do koljena.
Studene zore injem su umotale gole grane, kristali blistaju na suncu, a da tek vidite noću na mjesečini. Studeni vjetar reže po snijegu i nosi sitnu snježnu prašinu. Prtine skoro da nema, ili bude brzo zasniježena.
I jednog jutra, mama je otišla na zornicu u Modriču. Mi djeca ostali smo u toplom krevetu. Kad je jutro kroz prozore provirilo u sobu, brzo smo ustali i spremili se za jutarnji izlazak. Uskoro se mama vratila. Za sobom je vukla krizman (valjda ime od Christbaum), u drugoj ruci joj je torba.
Otresla je snijeg što ga sjeverac naslagao na jaknu. Uskoro smo kitili krizman.
Jedva smo dočekali da kitimo bor; stavljali smo zamotane bombone, pa šećerlame, vatu, šarene papiriće, voštane svijeće koje je mama navečer palila.Plamičak je šarao neviđene figure po zidovima, iz kuhinje su mirisali kolači. Mirisala je i gibanica.
Nakon ručka mama reče: - otkinite po bombon sa krizmana, a ti reci babi Anki neka dođe, i slobodno se ovo poslijepodne igrajte, ali nemojte kasniti.
Kližemo se na ledu sestra, brat i ja s drugom djecom iz sela na kanalu pored ceste, blizu kuće babe Anke.Takvu dozvolu klizanja od nekoliko sati smo rijetko dobivali, nama djeci nagrada samo takva.
Baba Anka ništa nije pitala, samo sam prepoznao brze kretnje, uskoro se zaputila našoj kući.
Nismo poslušali mamu, uzeli smo koji bombon više. Trebaju i druga djeca vidjeti da imamo bombone, a i njima smo davali.
Snijeg je nastavio oblačiti otežale grane drveća i živica u bjelije ruho.
Nek' pada, šta nas briga, važno je da led ne popušta, kližemo se po glatkoj stazi desetke metara, dječju radosnu vrisku upija snježni pokrivač.
Čujemo zvižduk lokomotive večernjeg vlaka, koji dolazi iz Osijeka i odlazi do Doboja.
Tim vlakom, otac kad dolazi, doputuje iz Osijeka, priželjkivali smo njegov dolazak i za ove blagdane.
I uskoro nas udari svjetlo jako osvijetljenih vagona, tad shvatismo da je mrak davno sjeo na ravnicu, moramo kući, mama će se brinuti.
Na ulazu u dvorište otvoriše se kućna vrata; svjetlo svijeće pljusnu po sigama leda ( mi smo ih zvali ledenice) uhvaćenih za crjepove; - Ne brini Mando, evo dolaze tvoja dječica, reče susjeda.
Iz boje tog glasa razaznasmo da nećemo biti ukoreni zbog kasnog dolaska kući. Izuli smo se na pragu, otresli snijeg i ušli u kuću.
Pored mame bila je baba Anka i još dvije susjede.
Kao nikada zatekli smo je u krevetu, i shvatili da se nešto neobično dogodilo, ali razmjere i vrstu događaja nismo mogli naslutiti.
Tad baba Anka reče: - priđite mami, vidite imate i sestricu, ja sam joj pupak svezala, kao i vama.
Nismo znali kako, ali nismo pitali otkud sad sestrica, sveti Nikola je poodavno prošao, tate nema iz Osijeka, kako najednom to malo stvorenje skoro bi u kapu stalo, šara očicama, kao da nas gleda i prepoznaje. Rekao bih da joj vidim sladak osmjeh, guči: gggg. Isti čas smo je zavoljeli. Svi smo je htjeli dodirnuti. Zbog blagdana koji samo što nije provirio, zvali smo je Božica, mada je službeno imala drugo ime po tetki.
Krizman je zelenim granama virio u njen krevetić, a ispod njega bijelili se na slami jaganjci i Božje djetešce pored majke.
Iz razgovora žena saznali smo da će nam najvjerojatnije sutra doći i baka Ruža.
Kuća je blistala od radosti.
Studeni vjetar šarao je te 1956. godine po prozorskim staklima najljepše zimske motive, legli smo u krevet slušajući gučanje naše sestre, petrolejki su prigušili plamičak, osjećali smo da nastupa novo vrijeme puno svjetla, nastupio je posebno radostan Božić.
Eee u ta vremena djeca su dolazila na svijet, kako Bog zapovijeda, a ne kao danas, eto samo vas dva.
Šta ćeš, neka ste vi meni živi i zdravi, evo konji ulaze u dvorište, osjećaju i oni miris gibanice.
Jozo Dubravac, V Gorica, 19.12.2017.