Živjeli smo u nadi da će se za našeg života promijeniti svijet, desiti neka velika revolucija, roditi mesija koji će dokinuti nepravdu i nasilje. Nadali smo se tehničkim dostignućima koje će nam omogućiti kraće radno vrijeme.
Vjerovali smo da ćemo sresti veliku ljubav, napraviti neku veliku stvar ili da će se desiti nešto iznenadno sto će promijeniti nas život nabolje.
Na mnoga pitanja nikad nismo dobili odgovor, niti se desilo nešto po čemu bi se nas život razlikovao od bezbroj drugih života.
Štoviše, nisu se ukazivale prilike, nismo svijetu pokazali što sve možemo, više smo davali a manje dobivali.
Često smo imali osjećaj da smo prevareni, i da sve sto činimo,čine i drugi, i sve to nema nekog smisla, nego da se samo ponavljamo i reproduciramo patnju i beznađe.
Psovali smo sudbinu, državu, okolnosti, i pitali zašto se nismo rodili u nekoj drugoj zemlji.
U rijetkim trenucima zanosa primijetili bi dubinu neba, ljepotu zvijezda, i razmišljali o tajnama i zakonima svemira koje još nitko nije otkrio, i da nas možda baš to neznanje održava u sizifovskom penjanju i guranju svog osobnog kamena.
Negdje, u srednjim godinama, postajemo skeptični, gubimo vjeru u velike promjene, sve više razmišljamo o onima koji boluju od" onog najgoreg", sa sjetom slušamo stare hitove i prelistavamo albume iz nekog boljeg života.
Miris zemlje i smrtovnica nadjačava sve više miris parfema, a želja da se dopadnemo drugima, ustupljuje mjesto želji da se dopadnemo samo sebi.
Sve češće se pitamo da li je samo zemlja u stanju da izliječi sve naše bolesti, rakove, ciroze, čireve i reume, strahove i traume.
Da li će u njoj istrunuti naša bol, naša prošlost, dobro i zlo. Neizvjesnosti i radost, promašaji i obmane.
Ili ćemo sa sobom ponijeti sve svoje tetovaže i neostvarene mogućnosti kao nedovršene ručne radove.
Čeka li nas tamo zaista sudac, i zar smo živjeli samo zbog tog suda?
Da li će nam suditi po oduzetom ili po datom?
Možda dođemo do zaključka da jedini smisao našem životu je mogla dati sloboda izbora koju smo rijetko imali, cak ni samo naše rođenje nije bilo naša odluka, i da smo samo
mnoštvo neostvarenih mogućnosti.
Možda, na kraju puta, nesretnici i zanesenjaci jednako uzdišu: Ah, da sam samo znao! Što bi bilo da sam...?
A možda je jedino opravdano pitanje: Što bi bilo da me nije bilo?
Za Posavinu.org piše Ružica Kopačević - Miličević