Minimum zajedničkih interesa

Kaže: »Če se ne boš učila, boš delala v nuklearki!«

U toj fabrici rade samo najbolji i najgori đaci. Najbolji se zovu inže­njerima i doktorima kojima se ne ide na pregled. Zarađuju dobro i na posao odlaze vlastitim automobilima. Moj tata na posao putuje autobu­som. Prije mog buđenja. Navečer mi čita priču za laku noć, a ujutro ga nema. Moj tata nije pretjerano volio školu. Zato radi na težim poslovima i u »agresivnoj okolici«, tvrdi mama. Agresivan znači ljut i ratoboran i nema baš smisla sve što moja mama kaže. Tata je jako dobar i miroljubiv čovjek, koji nikad ne bi ni mrava zgazio, a kamoli nekog »osiromašenog Uranijuma«. To jednostavno nije istina. Tata poštuje siromašne ljude i uvijek im udijeli sitniš kada prose na ulici. Tom Uranijumu bi sigurno dao sto eura. Kada bi ih imao. Prosjaci to dobro znaju.

Za metalne novčiće spuštene u dlan kažu: »Hvala zemljače, neka te zdravlje služi!«
{StickyNote}Radi lakšega čitanja možete na dnu prozora sa tipkom Space |____| prebaciti na sljedeću stranicu članka{/StickyNote}
Ne znam kako prepoznaju da je moj tata porijeklom iz Bosne, mož­da zbog njegovog tvrdog naglaska. Možda zbog toga što daje više nego što može.

Nedavno smo sami šetali po gradu, jer mama ide na fitness. Gledano očima afričkog djeteta, ona je jako debela osoba. Ovdje je takvom ne smatraju, jer svaka druga mama koju poznajem jednako je krupna. Mislim da to ima neke veze s elektranom, baš kao i u tajinom slučaju. Tata noću svijetli, a mama se goji. Zapravo, jednom sam mislila da i mama svijetli. Piškilo mi se od previše popijenog soka i morala sam prekinuti san. Put do WC-a vodi pored kuhinje i tamo sam ugledala mamu kako svijetli. Poslije sam shvatila da je bila samo obasjana žaruljom iz hladnjaka. Nije me vidjela, okrenuta leđima, ali mi se čini kako je opet nešto jela.

Kaže: »Vsaka dieta preporoča več manjših dnevnih obrokov!«

Ona je uvijek u tom filmu. Dijete i idealna linija, koja se u njenom slučaju zatvorila u krug velikog promjera. Časopisi o ishrani nisu tačno precizirali o kolikom broju manjih obroka je riječ, pa mama jede po cijeli dan i noć. U napadu grižnje savjesti ide na fitness. Giba se u ritmu muzike i postane crvena u licu. Skakuće u društvu sličnih mama, poput zajapurenih vodenkonja s televizijskog kanala Anima! Planet.

Jedva stoje na nogama dok pokušavaju uhvatiti ritam aktuelnog pop-hita:

»Cause you're hot and you're cold/ You're yes and you're noj

You're in and you're out!

You're up and you're down ... «

Nakon toga s drugaricama ode na pivo i frigane krompiriće.

Tata i ja šetamo gradom. Tajo strašno voli pjevati narodnu muziku, a meni se najviše dopada izvjesni Halid.

Tata me drži za ruku i naočigled zbunjenih sugrađana pjeva:

»I zanesen tom ljepotom/ Dobih volju za životom/ Zaljubih se i ne žalim/ Pored nje ću da ostarim .. «

Znam da ne misli na mamu kad pjeva. Oni se stalno svađaju i ne mogu zamisliti da će skupa ostariti.

Kad ljudi počnu za nama upadljivo okretati glavu, protrljam stomak i kažem: »Baš sam gladna!«

Tata predloži da pojedemo po komad pizze i veselo me zavrti u krug.

Pored male pekare obično sjede prosjaci.

Tajo prebroji sitniš iz svog džepa i kaže: »Ja baš i nisam gladan.« Meni kupi komadić pizze, a ostatak novca spusti u izgužvani dlan tužne starice, sklupčane pored puta. Moj tata voli siromašne ljude i nikada se ne bi svađao s tim kolegom iz elektrane koji je dobio i me po planetu Sunčevog sistema. Tako smo naučili u školi. Uran i Uranijum meni zvuči potpuno isto.

Da ne bude zabune, ja volim ići u školu. I volim se vraćati iz škole.

Manje mi je drago ono vrijeme jzmeđu tih aktivnosti. Drugari iz razreda se mnogo prave važni u svojim skupim košuljama i markiranim hlača­ma. Njihove tenisice su uvijek blještavo bijele jer ih roditelji dovoze u školu. Jedna sam od rijetkih koja pješači do škole, jer tata radi, a mama traži posao.

»Traži posao, a boga moli da ga ne pronađe«, veli tata.

Mami su fizički poslovi ispod časti jer ona, »za razliko od očeta«, ima svršenu srednju školu. Mislim da potajno mašta o manekenskoj karijeri. Načula je nešto o modnoj liniji za punačke žene i od tada stalno odlazi u internet-cafe, da bi bila u toku s aktuelnim svjetskim trendovima iz te oblasti. Tako u školu pješačim sama. Najviše me plaše napušteni psi. Ponekad toliko laju da jednostavno prelet im put do škole. Tata kaže da je prava šteta što u Sloveniji nema šintera. To su lovci na divlje pse koji još žive samo u Bosni.

Mama kratko dobaci: »Mislim da ova planeta enako pripada vsem, in za ljude in za pese. A misliš da ljudje ogrožajo življenski prostor pesov?!«

Tata voli životinje, u to sam sto posto sigurna. Ali strahuje za moju sigurnost. Ne može biti istovremeno na dva mjesta. Tako kaže. Pa ja u školu idem sama. A tamo me čeka zločesti smijeh školskih drugova, od čega jednostavno zatrokiram. Kao na satu muzičkog. Nastavnica je tražila da otpjevamo djelić neke arije, a ja sam izvela »Prvi poljubac«.

Rekla je da nije čula za kompozitora Halida iz Bosne, a kad sam zapjevala:

"Prvi poljubac davno zaboravljen/ Prvi dernek ko zna gdje je/

Zagrli me i tiho se privuci/

Da mi suzu ne vide .. «,

dočekao me je njen preneražen pogled i gromoglasan smijeh cijelog razre­da. Odjednom sam izgubila glas i postiđeno oborila glavu. Nastavnica je dala slabu ocjenu i rekla da pozovem mamu u školu. Od tada me školski drugari zovu Halida.

Moje pravo ime je Maja i sve su prilike da sam ga dobila po istoi­menoj animiranoj pčelici. Moji roditelji su u vrijeme zabavljanja voljeli iste stvari. Ili su barem tako tvrdili. Naprimjer, oboje su gledali pčelicu Maju kad su bili mali i oduševljavali se čarobnim carstvom šumskih insekata. Da sam slučajno postala muško, nazvali bi me Pavo ili Flip. U to sam sigurna.

Dok sam bila manja, puno manja nego sada, prije spavanja bi skupa pjevali:

"Ujednoj zemlji ko zna gdje/ U neko vrijeme ko zna kad/ Bijaše pčelamalena/

O njoj se priča još i sad ... «

Tako bi složili glasove da bi mi na oči odmah došao san. Sada mi češće na oči padne mrak, iako sam budna. Njihovi glasovi više nisu harmonični, neprestano se nadvikuju dok jedno drugom pronalaze mane. Tata se svađa na bosanskom, a mama galami na slovenskom. Ponekad mi se čini da živim u europskom parlamentu, u kojem se nikako ne mogu donijeti neke važne odluke. Stalno to gledam na TV-u, odmah nakon crtića. Ne razumiju se jer govore različitim jezicima. Tada briznem u plač. Jedino tako mogu da ih nadglasam. Moje suze ih zbune, oboje utihnu i potrče prema meni. I opet zatrokiram.

Zgrabe me u zagrljaj i u jedan glas ispale: "vidiš šta tvoja glama čini mom djetetu!«

Moji roditelji ne gledaju skupa TV dnevnik. Smrknuti političari sa šarenim kravatama i sivim odjelima pričaju o »minimumu zajedničkih interesa« na kojima se grade zajednički odnosi.

Pitala sam tatu o čemu govore i on mi je pojasnio: »Treba izbjegavati stvari koje te nerviraju kod drugih i pričati samo o lijepim stvarima. Ukoliko postoje.«

Strašno mi se dopalo tatino objašnjenje. Pronašla sam recept za izmirenje svojih roditelja. Jedva sam dočekala mamin povratak iz internet-cafea.

Odmah sam je zagrli la i rekla ozbiljnim glasom, kao na školskoj priredbi kad recituješ pjesmu o domovini: »Ja sam vaš minimum zajed­ničkih interesa. Volite se zbog mene!«

Mama je bezvoljno odgovorila: >Vse so prilke da boš moj minimum interesa ob delovniki, oče tov čez vikend!«

Tako ona govori o razvodu. Njena radnim danima, tatina za vikend!

Razvod je stanje razdvojenosti roditelja i nastaje na groblju ljubavi. Razvedeni roditelji ne žive skupa, ali i dalje neprestano ružno govore jedno o drugom. Kao Matjažovi roditelji. Njihova svađa je zarazna i mislim da je virus nekako prešao i na moje roditelje. Razvod ima i dobrih strana. Naprimjer, Matjažovi roditelji se neprestano utrkuju ko će mu kupiti veći sladoled. Moj problem je treći krajnik, koji se lako upali i onda moram ići u bolnicu. Ubod oštre igle mi je ogadio sladoled za sva vremena. Zato ne želim da se moji roditelji razvedu. Bolje je i dalje ne imati ništa, ali barem imati jedni druge. A to je, za mene, sve!

Neprestano smišljam načine kako da pomirim roditelje. Njihova ljubav nije umrla, ona poput Snjeguljice leži u staklenom kovčegu i čeka poljubac da je probudi. Moram pronaći čarobnu formulu, prelijepog princa koji će moj naum provesti u djelo. Minimum zajedničkih interesa. O tome neprestano razmišljam. Na času jednostavno zamislim roditelje kako se drže za ruke i odlutam s njima na daleke pješčane plaže.

Nastavnica to primijeti i uzvikne moje ime: »Maja!« Zbunjena, uspaničeno kažem: »Prosim?«

A ona: »Rrezultat, Maja, kateri je rezultat?!«

Izvalim prvi broj koji mi padne na pamet, što cijeli razred dovede u stanje gromoglasnog smijeha.

Muški glas dobaci: »Vprašaj Halido, mogoče ona ve!«

I smijeh me poklopi poput ogromnog plimnog vala, kradući mi ono malo daha što imam u plućima. Opet zatrokiram. Nastavnica poziva na red i mir u razredu, a mene upozorava kako je vrijeme da mama opet dode u školu na kraći razgovor. Mama se strašno ljuti na povratku iz škole.

Povišenim glasom u meni budi strah: »Če se boš še naprej tako obnašala v šoli, boš enako končala kot oče v nuklearki!«

Kad tata dođe kući s posla, pomogne mi da se u mijem pred spavanje, ušuška me u krevetu, ugasi svjetlo i počne sjati u tami moje malene sobe. Molim ga za uspavanku. Nježno mi miluje kosu dok pjeva tiho, jako tiho. Da ga ne čuje mama koja se duri u susjednoj sobi.

»Ko bi relek'o čuda da se dese/ Pa Mi!jacka mostove odnese/ Da ne mogu tebi doć'/

Da ne mogu ulicom ti proć' ... «

Roditelji su kao dvije udaljene obale koje spaja nemirna rijeka. Vrijeme je da počnem graditi mostove. Ali moram biti oprezna. Oni nisu glupi. Ne možeš mami poslati prsten, jer ona zna da tata nema para za skupe poklone. Ne mogu tati poslati kravatu, jer on kravatu nikada ne nosi. Zato moram biti strpljiva i krajnje oprezna. Razmišljat ću na odmoru kako bi izbjegla nove opomene od strane nastavnice i to na školskoj klupi ispod olinjalog bora. Tamo niko ne sjedi. Djeca na odmoru trče da kupe hamburger i sok, tako da najčešće na klupi sjedim sama. Rado bih i sama smazala jedan hambić, ali ne želim od roditelja tražiti novac. Baš me briga, bolje se razmišlja na gladan stomak.

Koji je njihov minimum zajedničkih interesa? Šta imaju i jedno i drugo, a da to nije svađa? Ne računam sebe, jer oni smatraju da nisam cijela nego da svakom pripada po jedna polovina Maje. Nedopustivo! Dakle šta je to što oboje dijele? Ne moraju to biti živa bića, možda tek neka zajednička stvar?! Podigla sam glavu i u pogled mi je ušerao čupavi dječak iz starijeg razreda koji se blesavo cerio čitajući kratku poruku koju je upravo dobio na svom mobitelu ...

Na času sam bila jako sretna. Osmijeh mi nije silazio s lica. Maja­genije. Genijalčina! Nastavnica me je čudno gledala, valjda nenaviknuta na vedar izraz moga lica. Sad znam kako se osjećao onaj engleski fizičar kad mu je pala jabuka na glavu. Bol ponekad može donijeti sreću. Nakon školskog zvona potrčala sam kući iako na ulici nije bilo divljih pasa. Žurila sam se da stignem dok je tata još na poslu. Mamu sam zarekla u kuhinji, pored hladnjaka. Sporo žvakanje hrane, koje preporučuju magazin i za vitku ženu, daje dovoljno vremena za pakleni plan. Uvukla sam se u dnevnu sobu i uzela njen mobilni telefon.

Ukucala sam poruku: >>Dragi, zelo teško je z beseda mi povedati koliko mi pomeni tvoja pozornost in tvoje prisostvo. Zato ti pošiljam kratko sporočijo: Vedno tvoja ... Rada te imam!«

Od straha sam ostala bez daha. U imeniku sam pronašla tatin broj i pririsnula opciju »Pošlji sporočilo«. Srce je lupalo kao ludo. Čuo se maleni bip, koji na sreću nije privukao maminu pažnju. Nakon toga sam se povukla u svoju sobu i pretvarala se da učim pred otvorenom knjigom. U stvari sam neprestano gledala u zidni sat čekajući da kazaljke označe tatin povratak s posla.

Tata je danas kasnio. Probušena guma na autobusu i hladna večera često izazovu svađu mojih roditelja. Prizoru sam prisustvovala previše puta i molila sam boga da ovaj put bude na mojoj strani. Moje molbe su uslišene. Potvrdio je to veseli ritam tatinih koraka.

Još se na stubištu čula njegova pjesma:

»Neću, neću dijamante/ Suho zlato, brilijante/

Ni safire, nit' rubine/ Samo ona da ljubi me ..«

Potrčala sam u hodnik i ugledala nasmijanog tatu, zaklonjenog velikim buketom crvenih ruža.

Mama se zbunjeno češala po glavi, a on je nakratko prekinuo pjesmu i ozbiljnim glasom rekao: »Skromni buket za najljepši cvijet u mom životu! Draga, volim te!«

Kako se samo sjetio kupiti ruže. I izjava zvuči kao da sam je ja smi­slila. Ugledala sam grimasu osmijeha na maminom licu. Nakon mnogo vremena. Prihvatila je buket i dopustila taji nježan poljubac u obraz. Načula sam onaj njen stari umiljati glas kako govori: »Pohitite za miza. Juha se bo ohladila. Juni bom pripravila nekaj kaj imajo radi tri polovice Bosancev v moji hiši - burek!«

»Jupiiii!!!«, uzviknula sam sretno i potrčala joj u zagrljaj. Opet su se otimali ko će me prije uzeti u naručje, ali više nisam bila »moje« nego >>naše« dijete.

U krevet su me spusti li zajedno i tihim glasom zapjevali:

»Ja mislim da se mala pčela zvala Maja/ Hitra, slatlea, bistra pčela Maja/

Maja što kroz igru, let!

Sva u čudu gleda svijet ... «

Kad je pjesma došla do onog dijela:

»Maja svima draga Maja/ Sada priča život svoj'«,

već sam gazila poljima snova jureći animirane skakavce, mrave, pčele i bumbare.

Znala sam da nakon previše sreće obično stigne neko zlo.

Tata mi je govorio: »Uvijek stavi kamenčić u cipelu. Neka žulja i podsjeća da ne valja kad je sve u životu potaman!«

Trebala sam ga poslušati i ne radovati se toliko činjenici da su roditelji opet skupa pjevali uspavanku za laku noć. Zla slutnja me je sustigla na školskom času. U razred je ušao namrgođeni ravnatelj i ozbiljnim glasom razgovarao s našom nastavnicom. Kroz povišeni glas mogli smo tek razaznati isprekidane rečenice: »obisk tuje delegacije«, »premalo časa«, »ugoden program«, onda su njihovi strogi pogledi kružili po razredu i konačno se zaustavili na meni. Umrla sam od straha.

Nastavnica je rekla: »Maja, prosim, da jutri prideta oba starša!« Osjetila sam suzu kako se kupi u dnu oka i molila boga da ne krene niz obraz i osramoti me pred cijelim razredom. Opet sam nešto skrivila, ali ovaj put nešto zaista krupno. Zašto bi, inače, pozivali oba roditelja u školu?! Možda me je neko vidio dok sam žvakaću gumulijepila ispod klupe u školskom parku. Ili sam papiriće bacila pored korpe za smeće?!

Ležala sam na krevetu, zureći u plafon. Činilo mi se kako se cijela soba okreće oko mene, da sam zamišljena os oko koje se okreće moj nakrivljeni svijet i u kojem je sve naopako. Kad pomisliš da letiš nebeskim visinama roditeljske obnovljene ljubavi, baš poput pčelice Maje, tresneš na školski parket i razbiješ nos. Nisam mogla dočekati povratak svojih roditelja. Na sebe sam navukla troje gaćice, da manje boli ako mama odluči isprašiti me po turu. Možda je pametnije glumiti uspavanu ljepoticu. Oprati zube, počešljati kosu i sklopiti oči pretvarajući se da spavam. Onda sam čula bat koraka i lupu ulaznih vrata. Jako sam stisnula oči. Počela sam čak i da hrčem, kao usnuli junaci crtanih filmova. Čini se nepotrebno. Iznenadio me smijeh i vedar razgovor roditelja.

Tata me je zgrabio u naručje i ponosno uzviknuo: »Sutra je u posjeti Krškom visoka bosanska delegacija. Ti si izabrana, ispred škole, da nešto otpjevaš u čast člana državnog predsjedništva. Tako nas je zamolio rav­natelj škole i tvoja nastavnica. Vremena nema za puno vježbe, jer posjet nije blagovremeno najavljen. Ali ništa se ja ne brinemo Mi vježbamo našu tačku čitavog života!«

U zgradi općine vlada velika zbrka. Kao u pravoj košnici, svi zuje i lete za nekim svojim cvijetom. Potpuno sam zbunjena, nenaviknuta na kraljevski tretman koji upravo doživljavam. Kao Pepeljuga. Dočekala sam svojih pet minuta slave. U ruci držim koktu i lagano je prinosim ustima jer ne želim upropastiti novu haljinu.

Mama je peglala haljinu cijelo prijepodne, nervozno pogledaj ući na zidni sat: »Ne bom imela časa urediti frizuro!«

Tata je uzeo slobodan dan, što znači da danas nije putovao u smrd­ljivom autobusu. Neprestano vježbanje nove pjesme dovelo je do gubitka tatinog glasa. I apetita.

Promuklim glasom veli: >>Vivečerajte, ja nešto nisam gladan.« Mislim da je izgubio apetit od prevelikog uzbuđenja. O svom uzbuđe­nju ne smijem ni razmišljati. Gledam na prozorskom staklu odraz lijepo počešljane kose, ukrašene bijelim mašnama, u sebi ponavljajući stihove pjesme. Ne želim misliti o nastupu pred važnim političarima i nastavnicima škole. I učenicima željnim mojih poraza. Ne želim opet zatrokirati.

Ravnatelj škole pravi posljednje pripreme pred dolazak delegacija.

Nervozan poput leptira. Po nesreći, danas se radi »remont nuklearke«, pa dolazi do povremenih prekida struje. Čujem kako dobacije nastavnici: »Predstava bo pravi fjasko. Slišim da Bosanci spet sprašujejo za devizno varčevanje, grozijo zavračanjem slovenskih izdelkov!«

Ništa ne razumijem. Moje je da pjevam i ne razmišljam. Kad raz­mišljam, uvijek nešto pođe po zlu. Političari svakako nađu minimum zajedničkih interesa. Samo neka je njima dobro.

Stojim na malenoj pozornici, u sjeni slovenske i bosanske zastave.

Gužvam rub haljine dok, u sebi, ponavljam riječi nove pjesme. Dvorana se polako puni starijim ljudima. Neke sam viđala u bosanskom kulturnom centru. Vidim i školske drugare, kako mašu državnim zastavicama. Čitav dan su crtali zastave i nastavnica je zbog toga vidno nezadovoljna. Zvijezde na bosanskoj zastavi više liče na morske ježeve, a Triglav na slovenskoj zastavi podsjeća na trogrbu kamilu. Od mene neprestano okreće pogled. Kao da sam ja kriva za sve. U masi svijeta ne vidim roditelje. Opet kasne, mora da je nastala nova svađa. Čim ih izgubim iz vida na pet minuta, odmah nastave po starom. Zbog toga ne mogu uživati u novoj haljini, prelijepim kikama i zavidnim pogledima školskih drugara.

Nastavnica je doviknula ravnatelju: »Prihaja delegacija!«

Nastao je muk, a potom se prostorijom prolomio gromoglasan apla­uz. Na ravnateljev znak, učenici su počeli veselo mahati zastavicama. Ugledala sam one smrknute ljude u sivim odijelima i kravatama na pruge. Političara lako prepoznaš. Svi izgledaju istovjetno. Mrko gledaju i oštro govore. Problem je što ne vidim svoje roditelje. A cijela je priredba za mene proslava njihove obnovljene ljubavi. Osjetila sam snažno lupanje srca i krv što udara u moju glavu. Kako ono počinje pjesma? Gdje je sada tata, da prepoznam riječi s njegovih usana?! Kad pjevam, on bezglasno pomjera usta pozorno prateći riječi. Sada ga nema i mene hvata paničan strah. Opet ću zatrokirati! Samo da se sjetim prve riječi?!

Ravnatelj je kratkim govorom pozdravio drage goste ističući »kul­turno dediščino katero bosanski otroci razviajo v slovenskih šolah« i pozvao nastavnicu da najavi moj nastup.

Prvi put sam vidjela osmijeh na licu nastavnice dok je drhtavim glasom najavila »z nastopom njene najboljše učenke, prepričljive interpretacije bosanske pesmi pustijo navdušenje šolskih prijateljev in profesorjev«.

Nastala je tišina. Osjetila sam ubod stotinu ispitivačkih pogleda i polako gubila dah. Pauza se činila dugom poput vječnosti. Kako počinje pjesma?! Sjeti se luda glavo! Političari su me gledali kao da sam pala s Marsa.

I onda sam ugledala svoje roditelje, kako žurno ulaze u salu, probija­jući se prema prvim redovima. Razlog kašnjenja se nalazio na maminoj glavi. Nova frizura. Tata je strpljivo čekao svoju punačku manekenku ispred frizerskog salona. Bravo za moje roditelje! Zatreperila je rasvjeta. Pogledala sam tatino lice i pročitala prvu riječ s njegovih usana. Mama je također otvarala usta kao tek ulovljena riba. I pjesma je krenula ...

»Poljem se širi miris ljiljana/ Miriše cvijeće k’o moja dragana/

A male laste s juga dolaze/

k'o da mi ljubav tvoju donose ... «

Ugledala sam osmijeh na licu političara. Prolomio se novi aplauz. Svjetlost je zatreperila. Osjetila sam ponos, zaboravljajući na kamenčić koji treba staviti u svoju cipelu. Kroz zvuk pljeska probijao se moj ponosan glas.

»U ovom gradu ja nemam nikoga/ Umrijet ću, dušo, ako si njegova ..«

U trenu sam shvatila da ne znam nastavak teksta. Osjetila sam pravu paniku. Pomislila na kamenčić u cipeli, minimum zajedničkih interesa i pomućenu radost svojih roditelja. Gotovo sam zatrokirala. A onda je nestalo struje i prostoriju je prekrio potpuni mrak.

Vidjela sam samo svoje roditelje kako zagrljeni svijetle u mraku kao fluorescentna lampa.

Preuzeto sa: posavski-vremeplov.com