Još jedna iz niza pjesama našeg suradnika Ilije "Iće" Kovačević. Ilijini stihovi su iz duše pisani o Bosanskoj Posavini, njenim krajolicima, marljivim ljudima i njihovoj ljubavi. Pjesme su pisane za duše onih koji vole i cijene Posavinu kao i žitelje koji u njoj žive.
SELO NEKAD I SAD
Ovu pjesmu pišem,
iz zemlje daleke,
generacija, ja sam,
šestdeset i neke.
Sjećanja me vrati,
u djetinjstvo milo,
četrdeset i petero
prvačica nas je bilo.
Škole su nam sada,
ostale bez đaka
zemlja napuštena,
osta bez težaka.
Otišli su mnogi,
vratiti se neće,
u tudjinu pustu,
tražit sebi sreće.
Ne čuju se djeca,
ko u vrijeme moje,
po kućama žive,
jedno ili dvoje.
Dosta novih kuća,
stalno zaključane,
selo moje pamti,
i sretnije dane.
Mnogih naši sela,
sudbina je sada,
nikad više puna,
škola kao nekada.
Stihovi: Ilija Kovačević