oš jedna iz niza pjesama našeg suradnika Ilije "Iće" Kovačević. Ilini stihovi su iz duše pisani o Bosanskoj Posavini, njenim krajolicima, marljivim ljudima i njihovoj ljubavi. Pjesme su pisane za duše onih koji vole i cijene Posavinu kao i žitelje koji u njoj žive.
Vrijeme Leksikona
I dok tako, gledam slike stare,
Kao da čitam, svoje spomenare.
Nije bilo ovih, pametni IPhona,
Ja sam dijete, vremena leksikona.
Čim u školu krenu, IPhon dobiju,
zato nam se djeca, više i ne smiju.
Igrice igraju, tko zna što sve rade,
roditelji djetetu, ni riječ da u sade.
Čim otvore oči, internet upali,
Pa nam kažu živjeti, vi niste ni znali.
Svud okolo podižu, veliku antenu,
ništa dobro, sve po zlu nam krenu.
Jato mrtvih ptica, kraj antene palo,
nama uzimaju, od života malo.
Svaki od nas drugi, boluje i pati,
ja bih da se vrijeme, leksikona vrati.
Stihovi: Ilija Kovačević