Poštovani i dragi čitatelji Posavina.org portala! I u ovom mučnom, teškom i neizvjesnom vremenu, u vremenu koje nas poziva na razmišljanje i dublje ulaženje u sebe, svoju nutrinu, dušu i život, svaka osoba ima poslanje, prepoznati Krista patnika u osobi koja je pored, uz nas i zajedno s nama korača istim putem. Uzmimo u obzir i vrijeme u kojemu živimo, osobe s kojima komuniciramo i koje nam Gospodin šalje na putove života, svakomu od nas, baš kao što je činio i u životima svetaca a ja ću za primjer uzeti, jednu, u svoje vrijeme, hrabru i veliku ženu, sv. Marije De Mattias, koja je u svoje vrijeme činila čuda a to čini i danas iz Neba, baš kao i svi svetci kojima se utječemo.
Međutim, sveta Marija De Mattias, utemeljiteljica sestara Klanjateljica Krvi Kristove, bila je gorljiva navjestiteljica koja je svojim primjerom oduševljavala djevojke, odrasle, jednostavne i učene osobe, laike i svećenike… i dok im je govorila o Isusu i o tajnama vjere, izgledala je kao osoba onostranih stvarnosti a jedina joj je želja bila “da ni jedna kapljica Božanske Krvi ne bude izgubljena; da dostigne svakog grešnika i očisti ga; da svi, oprani u rijeci milosrđa, pronađu pravi put mira i zajedništva među ljudima”! Slijedimo njen primjer! Slijedimo i primjere drugih svetaca!
Često, pred najvećim i čovjeku nikada u potpunosti spoznatljivom otajstvu naše vjere - Isusovom mukom, smrću i uskrsnućem nerijetko se pitamo, je li Bog u svojoj svemoći mogao izabrati drugačiji način otkupljenja svijeta i čovjeka?
I u snazi poruke, usporedimo svoje živote i priznajmo, kako, otkucaj sata iz sekunde u sekundu označava nepovratni let vremena koje nosi sa sobom sve: uspomene, susrete, radosti, boli, patnju, trpljenje i neizvjesnosti… istina, to i takvo vrijeme, danas i sada, pokazuje osobnu nemoć u prostoru u kojem živimo i nastojimo pokazati i boriti se za smisleni život. Paradoks vremena? Nisam sigurna, jer sve ima svoje zašto, pa i smisao za vrijeme i postojanje… Usred te utrke s vremenom, kada se oluja nesigurnosti, rata, neke ozbiljne bolesti pojavi, a vrijeme izgleda mračno, stvari idu drugačije, upravo u osobnim trpljenjima kao i u patnjama svakoga čovjeka gdje se susrećemo s pitanjem smisla trpljenja i smrti, tako što se pitamo, koji je smisao našeg života? Za koga živjeti i trpjeti? Na ovo pitanje, odgovor bi nam dao naš dragi prof. dr. Tomislav Ivančić, koji kaže:“ Nema ništa bogatije od smisla trpljenja, smrti i patnje, i ništa ne raduje kao radost koju si dao drugome, jer to je ljubav!
Nadalje, pripada li posljednja riječ smrti? Razumljivo, to su i pitanja, dubokih egzistencijalnih pitanja s kojima se prije ili kasnije susreće svaki čovjek, na svom putu traženja smisla i punine života za koju je stvoren, za kojom čezne i koju neumorno traži. Međutim, pitanje nameće pitanje a traži i odgovor. U kontekstu pitanje je slijedeća činjenica, a, gdje naći i ovaj odgovor? Čini mi se, kako odgovor na ova pitanja možemo naći upravo u tekstu Ivanova evanđelja, gdje Ivan prikazujući Isusovu muku i smrt kao najviši znak Božje ljubavi prema svijetu i čovjeku, otkriva i nama istodobno smisao patnje, smrti i života.
Isusova smrt prema Ivanovu evanđelju, pobjeda je ljubavi u kojoj posljednja riječ ne pripada smrti nego životu. Naime, ljubeći svoje sve do kraja, Isus umire na križu preobražavajući smrt u život, kraj u novi početak, žalost u radost, tamu u svjetlost. A posljednje Isusove riječi „Svršeno je!“ nisu posljednji izdisaj umirućega nego preludij Kristove pobjede, proslov radosti novoga života u kojemu će Bog otrti svaku suzu i u kojemu smrti više neće biti, ni tuge, ni jauka, ni boli, ni patnje, jer prijašnje uminu (usp. Otk 21,4).
A što je onda s križem i u križu – znaku života?
Rekla bih, križ je dar ljubavi, iznova rođena u kojemu pronalazimo i smisao svoga trpljenja, života i djelovanja. Poput Isusa, pozvani smo i svaki od nas, kao njegovi istinski učenici i autentični svjedoci darovati svoj život Bogu i čovjeku u ljubavi koja sve prožima i koja svemu daje smisao. Poput Isusova i naš život jest i trebao bi biti „život za dragog bližnjega i drugoga“, Boga i čovjeka, koji proizlazi, nadahnjuje se i crpi snagu u ljubavi koja jedina ima snagu preobraziti smrt u život u našem svakodnevnom darivanju u kojemu smo pozvani uvijek iznova izgovarati svoj „Svršeno je!“. Ili „Ispunjeno je!“.
Međutim, vratimo li se na početak naše teme „Pristup osobi na sliku Isusa patnika“ zaključila bih da prepoznavanje i prihvaćanje osobe koja trpi, je ono što možemo nazvati „konstitutivnim ljudskim činom“ (Todorov) a to znači da nitko ne može živjeti ako nije prepoznat (ne prepoznatljiv). No, to prepoznavanje nije nešto automatsko. Ispravno vršiti službu prepoznavanja i prihvaćanja zapravo znači prihvaćati trenutke slabosti i ranjivosti, tj. bolesti i same smrti kao etape ljudskog rasta i razvoja (uskrsnuće).
Naime, ljudskost u nama se jasnije očituje po i u odnosu s drugim, i s Drugim. U tom duhu, možemo reći da prije onog vječnog pitanja „zašto?“ pred raznim poteškoćama, uvijek postoji nečije lice koje je najradikalnija riječ. Istina je da lice koje prepoznaje i prihvaća drugoga nužno ne odagna bol ni pitanje zašto, ali mu daje neko zrcalo u kojem osoba može jasno vidjeti cijenu, vrijednost svog života, dragocjenost svega onog za što je živio. Dakle, lice, iako tiho, izražava ono što duboko u sebi nosimo pred trpećim čovjekom. A to što nosimo može biti sljedeće: „ništa više ne vrijediš, star si i bolestan, nikakva korist od tebe, gotovo je…“ ili prema riječima proroka Izaije: „… dragocjen si u mojim očima, vrijedan si i ja te ljubim… Gle, u dlanove sam te svoje urezao“ (Iz 43,4; 49,16).
Ukratko, za naš osobni rast i duhovno zadovoljstvo što smo vršili Božju službu utjehe i blizine, prvi korak je živjeti u duhu i stavu prepoznavanja i prihvaćanja čovjeka posebno u trenucima slabosti i bolesti. Isus nam jasno pokazuje primjer kada prije svakog čina ozdravljenja postavlja pitanje onome u potrebi, bilo da se uvjeri u njegovoj želji: „što želiš da ti učinim?“ bilo da mu upućuje riječ ohrabrenja i ozdravljenja „vjera te tvoja spasila!“ Dakle, najprije pokazuje čovjeku koliko je važan i dragocjen. Stalo mu je do njega. Više se brine o osobi o cjelovitosti nego samo o bolesnom segmentu.
Kroz ovo izlaganje i obraćanje sebi i vama, htjela sam, između ostaloga, istaknuti i vrijednosti našeg poslanja i služenja u kojima valja prepoznati dvije bitne istine našeg života kako nam ne bi služenje bilo pre-rutinsko.
Prva stvar je da Krist zaista trpi u svakoj osobi, u svakom čovjeku i traži našu pomoć, našu molitvu i utjehu, naše razumijevanje, a najviše našu tihu prisutnost. Služeći tako, dragom bližnjemu, služimo Kristu.
Druga stvar, susrećemo se s vlastitom konačnosti, ali uvijek sa sviješću da – kako kaže Mala Terezija „ne umiremo, nego ulazimo u život“, ili poput svetog Franje doživjeti samu smrt kao „sestricu“. Mi vjernici, prihvaćamo tu vlastitu konačnost i prolaznost kao put k svome Učitelju i Pobjedniku koji je kroz vazmeno otajstvo pokazao da život uvijek rađa životom makar kroz patnju.
Svjesna sam da vas nisam kroz ovo razmišljanje vodila putevima nade, već patnje. No, na kraju tih naših puteva nalazi se Uskrsli! Njemu povjeravam sav naš rad i svaki naš trud oko onih koji pate, trebaju i traže našu pomoć. Neka nam u svemu ovome pomogne Duh sveti, dok na sve nas zazivam blagoslov i snagu Krvi Kristove. Amen!
s. Augustina Barišić, Klanjateljica Krvi Kristove